Ljudi,neznam više uopće što trebam misliti od života...Neznam trebam li uopće pisati ovaj prokleti blog...Neznam jer trebam uopće živjeti u materijalnom svijetu jer je toliko ograničen...Mnogi se ljudi kada su na kraju svojih mogučnosti i snaga vračaju bogu...Ja ne kupujem lažne nauke...Ali ipak,sada kada sam na tome kraju,neke stvari mi postaju jasne...Postaje mi jasno da u životu ne možeš sve postići razumom,da ne možeš sve proračunati,da ne možeš sve dokazati,da ne možeš ići glavom kroz zid i da najdraži odalze,često bez pozdrava,često bez obraza,nekada nesvijesno...Vjerojatno ću izgubiti najvažniju osobu u svome životu,ali ipak podnosim tu žrtvu,jer želim da ta osoba bude sretna...Znaš tko si i zato samo želim reći da se sjetiš onog magičnog zadnjeg odijelka u pjesmi 1 koji si mi toliko nabijala na nos...Vjera u nadnaravno i nerealno nadilazi našu vjeru u same sebe i zato postaje ranjivi,neproračunivi,nagonski grizemo za svoje...Boriš se do zadnje kapi krvi,zadnje kapi znoja,a i kada ona nestane ostaju samo nada i vjera,tada nada postaje kurva,a vjera postaje gola...nejednakosti u životu se sve više uzdižu i postaju ne savladive planine i tada stojimo pred ogledalom istine i gađamo šakom po sred njega,ali nikako ne pogađamo,jer nas pogađa ta istina...svatko ima teških vremena i u tim teškim vremenima najčešće uspijevaju pomoći prijatelji,ali nekada ne...koliko god davali sve od sebe,ostaju nemoćni,koliko god pričali to im se sve obije o glavu,prazne riječi lupaju o zidove,zidove stvarnosti,koji su hladni i visoki toliko da ne možemo vidjeti kraj,baš kao i današnji život...tražili smo zamjene i dobili promjene,samo koje koristi od toga kada nismo vjerni sami sebi...Sada mi se čini da ulazim u najteži period svoga dosadašnjeg perioda proživljenog vremena na ovome svijetu...I nitko mi ne može pomoći jer je sada jedino pitanje treba li nagosnki gristi za svoje...
Post je objavljen 16.04.2006. u 20:56 sati.