četvrtak, 18.01.2007.

N@pi§@no prij€ dv@ tj€dn@

Ne znam šta bih tu sad trebala pisat ali oke...
Mislim,neam inspiracije...
Valjda zato što sam sretna...
Ili..?
Ne znam...
Evogac...Počinje...

Sjedila sam sama...
Potpuno sama...
Nitko me nije niti pogledao...
Nitko me nije pitao jesam li dobro.
Osjećala sam se tako usamljeno...
Kao da na ovom svijetu nikoga nema...
Kao da me nitko ne želi u svojoj blizini...

Otišla sam...
Maknula sam se od svih...
Otišla u šetnju...
Vani je bilo ledeno...
Ja to nisam osjećala...
Vani je bilo tiho...
Meni je u glavi i dalje svirala glazba...

Jedino sam htjela leći...
Leći i zaspati na hladnom asfaltu...
I nikad se više ne probuditi...
Ali,meni se želje ne ostvaruju...
Za moje želje nikoga nije briga.

petak, 12.01.2007.

L@žljivci

Danas sam otišla u onaj park...
Sjela sam na onu klupicu...
Vrijeme je prolazilo...
Mene nije bilo briga...
Sjedila sam tamo i po stoti put si vrtila film u glavi.
Sve čega se sjećam...
Boljelo je...
Opet...
Začudila me ta bol...
Mislila sam da je gotovo...
Da ne osjećam više ništa...
Ali,očito sam se prevarila...
Ne prolazi to tek tako...
Iako sami sebe uvjeravamo da je prošlo...
Lažemo sami sebe i sve oko sebe...
A bol ne prolazi.

utorak, 09.01.2007.

§j€ć@nj@

Postoje neki ljudi koji su mi uništili djetinjstvo...Ljudi zbog kojih sam plakala u školi,ali i kad bih došla doma...
Njih sam mrzila najviše na svijetu...Nisam ih mogla podnijeti...Nisam ih mogla pogledati u oči.
Ti ljudi su me neprestano povrijeđivali...I psihički,ali i fizički...Ja jednostavno nisam imala snage...Snage za borbu...
Uvijek sam im se željela osvetiti...Ali,nisam mogla...Što sam ja mogla protiv njih?!
Ja mala,sitna djevojčica koja nema pojma...Koja nema pojma o ničemu...
Ali,oni nikako nisu prestajali...Mučili su me sve više i više...Dok nisam puknula i odlučila pobjeći...
Pobjeći od njih,pobjeći od problema...Pobjeći od svega...
Prošla je godina...
Očito su vidjeli kako su glupi bili...Jednostavno su prestali...Prestali su mučiti me...
Vjerojatno zato što sam im pobjegla...Sada još uvijek,kada ih vidim na ulici...
Pozdrave me,a ja im odzdravim...Ali me još uvijek boli...
Bole me sjećanja na njih...Na njihove postupke...
Na svaku njihovu ružnu izgovorenu riječ...Na svaki njihov udarac...Na svaki njihov dodir...
To su slike koje su mi se urezale duboko u mozak...
Ne znam kada će nestati...
Ali,nadam se ubrzo...Jer me previše bole!

utorak, 02.01.2007.

Mrzim život!

Zašto?!
Zašto sam ja uvijek takve (ne)sreće?!
Zašto se tako brzo zaljubim?!
I onda moram čekati jaaakooo dugo da se odljubim...
Zašto dečki koji mi se svide mene ne vide?
Zašto se zbog takvih sitnica osjećam tako jadno?
Zašto nisam samopouzdana?
Samouvjerena?
Mislim,nemam zašto biti,ali svejedno...
Htjela bih biti takva...
Htjela bih imati dobro mišljenje o sebi...
Ali,nemam ga...
Mrzim sebe i sve što ima veze samnom...
Jednom sam čula nešto o sebi...
Da sam umišljena...
To mi je bila skoro najsmješnija stvar koju sam životu čula!
Opet pričam gluposti...
Umorna sam...
Umorna sam od svega...
Od svojih osjećaja,od svog ponašanja,od svih gluposti koje mi uništavaju život...
A toga ima puno...
I zato se želim zatvoriti u svoju sobu...
I ne izlaziti...
Mjesec,dva,tri...
Koliko god je potrebno...
Zanima me da li bih nedostajala ljudima...
Vjerojatno ne bi...
Bilo bi onako:
-O,šta nije još neka cura dolazila tu?
-Ma to je ona glupača!
-Što joj se dogodilo?
-Koga briga?
*************
I to bi bilo to...
Tako bih ja bila zaboravljena...
Oduvijek sam htjela da mi se nešto dogodi...
Da završim u bolnici...
Na godinu,dvije,tri...
...Zauvijek možda...
Oduvijek sam htjela umrijeti...
Jer,rađamo se da bi umrli...
A još i u životu patimo...
Možda ne svi...Ja znam da ja patim...
Pa onda radije odmah umrem nego da još i patim usput...
Ali,očito to ne može tako...
Jer...Ne uspijeva mi nikako...
Jebemti to što sam pizda...
Što se bojim...
Što se bojim zarezati dublje...