< | siječanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sve tužne stvari kojih se sjetim!
-ovo je moj drugi blog koji ću pisati kad budem tužna i depresivna zbog nečega
Dizajn
Što učiniti...
...kad se osjećamo tako jadno...
...i kad molimo Boga...
...da nam ispuni želju...
...i uzme naš mladi život...
Plakati?!
Ne.Ne pomaže!
Rezati se?!
Ne! To je glupa ideja!
I...Što nam ostaje?
Ništa!
...Čekamo da nam Bog ostvari želju!
I hate the way you talk to me,and the way you cut your hair.
I hate the way you drive my car, I hate it when you stare.
I hate your big dumb combat boots and the way you read my mind.
I hate you so much it makes me sick. It even makes me rhyme.
I hate it...
I hate the way you're always right.
I hate it when you lie.
I hate it when you make me laugh;
Even worse when you make me cry.
I hate it when you're not around
And the fact that you didn't call,
But mostly I hate the way I don't hate you;
Not even close;
Not even a little bit;
Not even at all.
______________________
Bojim se da ću popustiti i da ću mu sve priznati.
Opet...
Ne može to tako!Nitko ne smije znati!
Nikad!
Jer...Nemam šanse!A i ne želim biti takva.
Zaboravi sve!
Kao da se nikad nije dogodilo!
Kao da to ne osjećam.
Kao da zbog toga ne želim umrijeti!
Iako se dogodilo!
Iako to osjećam!
Iako želim umrijeti!
Ali,zaborav je zanimljiva stvar.
On je zaboravio!
I ja ću...Jednom!
Možda kad umrem!
Postoje neki ljudi koji su mi uništili djetinjstvo...Ljudi zbog kojih sam plakala u školi,ali i kad bih došla doma...
Njih sam mrzila najviše na svijetu...Nisam ih mogla podnijeti...Nisam ih mogla pogledati u oči.
Ti ljudi su me neprestano povrijeđivali...I psihički,ali i fizički...Ja jednostavno nisam imala snage...Snage za borbu...
Uvijek sam im se željela osvetiti...Ali,nisam mogla...Što sam ja mogla protiv njih?!
Ja mala,sitna djevojčica koja nema pojma...Koja nema pojma o ničemu...
Ali,oni nikako nisu prestajali...Mučili su me sve više i više...Dok nisam puknula i odlučila pobjeći...
Pobjeći od njih,pobjeći od problema...Pobjeći od svega...
Prošla je godina...
Očito su vidjeli kako su glupi bili...Jednostavno su prestali...Prestali su mučiti me...
Vjerojatno zato što sam im pobjegla...Sada još uvijek,kada ih vidim na ulici...
Pozdrave me,a ja im odzdravim...Ali me još uvijek boli...
Bole me sjećanja na njih...Na njihove postupke...
Na svaku njihovu ružnu izgovorenu riječ...Na svaki njihov udarac...Na svaki njihov dodir...
To su slike koje su mi se urezale duboko u mozak...
Ne znam kada će nestati...
Ali,nadam se ubrzo...Jer me previše bole!