Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 01.07.2008.

Za Crkvu se radi i nedjeljom

Crkva u Zagrebu gradi Katoličko sveučilište. To je svakako dobra vijest za one koje će zanimati studij teologije ili što se već bude predavalo na toj visokoškolskoj ustanovi, ali je loša vijest u toj dobroj vijesti ta da se na tom gradilištu radi i nedjeljom. Nakon što je taj čudni podatak objavljen u javnosti, uslijedila je reakcija s Kaptola. U službenoj se izjavi kaže kako Zagrebačku nadbiskupiju žalosti kada su ljudi zbog rada nedjeljom odvojeni od svojih obitelji i spriječeni u vjerničkoj proslavi nedjelje.
Pročitao sam tu rečenicu nekoliko puta jer nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Radnici su prinuđeni na njihovu objektu u izgradnji raditi nedjeljom, a Crkva je zbog toga žalosna. Ni manje ni više. Toliko su žalosni da im u toj prevelikoj žalosti nije uopće palo na pamet da kao investitor projekta sjednu s izvođačem radova i još jednom provjere ugovorene rokove, te da ih, ako je potrebno, produlje kako radnici ne bi bili prisiljeni raditi nedjeljom. Izvođač radova to svakako ne može napraviti jednostrano jer će tada prekršiti odredbe ugovora i vjerojatno Crkvi plaćati penale za svaki dan prekoračenja ugovorenog roka. Možda je izvođač kriv što s radovima kasni jer je loše planirao posao, pa eto, sada, kada je vidio da nikako neće stići sve završiti kako je dogovoreno, tjera svoje radnike da rade i nedjeljom, a možda su tijekom gradnje iskrsnule neke nepredvidive okolnosti koje su ugovoreni rok učinile objektivno prekratkim. Uzrok kašnjenja i nije ovdje toliko bitan, ma možda nije bitno ni to što radnici tamo rade i nedjeljom, ako ih se na to ne sili i ako im njihov poslodavac za taj rad dodatno plati, ovdje je bitna jedino krajnje licemjerna reakcija Crkve. Kad je riječ o radu nedjeljom u trgovinama, onda se Crkva takvom radu dosljedno protivi i traži da ga se zakonom zabrani, ali kada je u pitanju njihov interes, da zgrada Sveučilišta bude završena u predviđenom roku, Crkvu ne zanima hoće li ljudi na toj građevini raditi nedjeljom ili neće, a ako već hoće, kao što i rade, onda će Crkva zbog toga žaliti, i to jako žaliti i svi će se kaptolski prelati danima slamati od tuge, ali Bože moj, rok je rok, nismo mi krivi što oni s radovima kasne, da nisu bili tako lijeni kao što su bili, valjda i ne bi kasnili, a lijenost je grijeh, dakako, kao što je i nepridržavanje zadane riječi također grijeh, pa ako su rekli da će biti gotovi do devetog mjeseca, onda neka se izvole potruditi, pa makar i nedjeljom, vidi ti njih, ne stižu, kažu, prekratak im rok, e, pa, trebali su o tome misliti ranije, kad su s nama potpisivali ugovor, onda im rok nije bio prekratak, onda bi pristali na svaki rok, samo da dobiju posao, a sad se bune i po novinama izjavljuju da ih mi kao investitor pritišćemo kratkim rokovima, Bože mi oprosti, stvarno svašta.

01.07.2008. u 12:05 • 36 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.