Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 14.02.2008.

Valentinovo

Valentinovo je, dan ljubavi, ljubavnika i zaljubljenih, a vidim kako novine objavljuju novu političku ljubav između dviju političkih stranaka - HNS-a i HSLS-a. Dvije stranke loše su prošle na izborima. HNS je umjesto deset mandata, koliko ih je osvojio 2003, pa na sedam mandata, a o HSLS-u bi se mogao napisati cijeli mali roman. Nekada moćna i ugledna stranka koja je osvajala 20 posto biračkoga tijela, počela je propadati u vrijeme Dražena Budiše, a njeno se urušavanje nastavilo i dalje, pa je na ovim izborima osvojila samo dva mandata, jedan mandat više od Nazifa Memedija. Sada novinari najavljuju ujedinjenje dviju stranaka, a njihovi čelnici to niti demantiraju, niti potvrđuju. Ljubav dakle tinja i za sada je još uvijek tajna. E, sada, je li posrijedi baš iskrena ljubav koja će dovesti do sretnog braka ili će to biti brak iz računa u kojem se dvoje gubitnika očajnički hvataju jedan drugoga ne bi li se nekako održali na površini, o tome ovdje nećemo raspravljati, jer je nepristojno njuškati po tuđim ljubavima i tuđim brakovima. Osobito na Valentinovo.

Ono što je u cijelom tom pitanju zanimljivo je kakav će položaj, dođe li do ujedinjenja, zauzimati nova socijalno-liberalno-narodna stranka u odnosu na vlast i opoziciju. HSLS je naime u vlasti, zajedno s HDZ-om, a HNS je još uvijek u opoziciji. U čijem će se stanu skrasiti novi bračni drugovi, većem, komfornijem i bogatije opremljenom vladajućem ili pak u skromnom i siromašnijem, oporbenom. Gospodinu Čačiću, navodno novom lideru HNS-a već dulje vrijeme ide na živce oporbeni položaj. Nije to za njega ugodna pozicija i on bi rado u izvršnu vlast na državnoj razini jer tek tamo može pokazati svoje nedvojbene upravljačke talente, a gospođa Adlešić nije valjda luda da se iz kabineta potpredsjednice Vlade sa samo dva osvojena mandata seli u opozicijske zastupničke klupe.

Zaključak se, manje-više, nameće sam po sebi. Okruni li se ova valentinovska ljubav bračnom krunom, HDZ će podebljati svoju parlamentarnu većinu i to za još sedam zastupnika, gospodin Čačić će u Vladu, a gospođi Pusić će se sigurno ostvariti želja da postane potpredsjednica Sabora. U tu svrhu Sanader će s toga mjesta šutnuti nekoga od svojih.

Sabor počinje u srijedu. U svijetlu novootkrivene ljubavi, bit će zanimljivo promatrati djelovanje HNS-ovih zastupnika.

14.02.2008. u 12:38 • 14 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.