Kuda idu divlje svinje?

Kuda idu divlje svinje? Nikud. Poubijane su u lovištu na Bilogori. Slike masakra su obišle svijet i zgrozile svaku iole normalnu osobu. Piramida krvavoga mesa, krvavi tragovi u snijegu, mrtvi veprovi, a lovci skrušeno stoje nad njima, u rukama smjerno gužvaju svoje kape i pogledima punim suosjećanja sažalijevaju svoje žrtve. Najprije su ih poubijali, a onda ih žale. Ili im valjda iskazuju neko svoje lovačko poštovanje. Zapravo, izgledaju kao da u tom trenutku mole za njihove sirote svinjske duše. Jezivo.

Nikada nisam uspio shvatiti lov kao sport. Razumijem da netko odstrijeli životinju koja je bolesna i kojoj se ne može pomoći, razumijem da se životinja ubije zbog hrane jer je to zakon prirode ako već nismo vegetarijanci, ali ne razumijem ubijanje kao sport, ubijanje do kojeg dolazi zbog užitka samog ubijanja. Ali ono što definitivno ne razumijem, što me na toj slici najviše pogodilo, što mi je izazvalo mučninu, to je sućut na licima lovaca, to je cinizam te sućuti, to je količina odurnog licemjerja.

Ali ti ljudi tamo, na toj slici, valjda i ne znaju drukčije. Laž, cinizam, licemjerje, to mora da je način njihova života, to je njihov odnos prema svijetu i životu. Jedan od njih je saborski zastupnik Josip Đakić za kojega se priča da je pijan pretukao prijatelja, a ovaj se, onako pretučen, sam otišao prijaviti u policiju tvrdeći tamo da je pao niz stepenice. Jeste li kada čuli da netko tko padne niz stepenice odlazi policiju obavijestiti o tome da je pao niz stepenice? Vjerojatno niste. Ali ne znači da i nećete, jer je Josip Đakić opet izabran za zastupnika.

Druga poznata osoba na fotografiji je haški optuženik Mladen Markač. Sudi mu se za ratne zločine, a on se slika nad masakriranim životinjama i poručuje eto, ja sam lovac, uživam u lovu, volim ubijati životinje, što mogu, takav sam. Ono što govorim u svojoj obrani, jasno, nema veze s ovom činjenicom, ali svakako govorim istinu i očekujem da mi sud vjeruje, jer ja ne lažem i ne obmanjujem nikoga, ja sam, eto, i ovom sudu obećao da neću napuštati mjesto stanovanja kada sam molio da me pusti da se branim sa slobode, takav sam, istinoljubiv, a to što sam ipak slagao sud i obmanuo ga, to se meni ne bi trebalo uzeti za zlo, jer je tamo bio u pitanju lov, a lov, već sam to sudu objasnio, je nešto čemu ja ne mogu odoljeti, ne mogu pa ne mogu, ja životinju jednostavno moram ubiti, moram i gotovo.

Treća zvijezda je još uvijek aktualni ministar unutarnjih poslova, notorni Ivica Kirin, o čijem profilu ovdje neću trošiti riječi jer je o njemu valjda rečeno sve što je bilo potrebno reći. Kod njega je zapravo zanimljivo jedino to da je on ministar, član Vlade koja je dala jamstvo da Markač neće nikud iz Zagreba, a onda je, skupa s tim Markačem, otišao u Bilogoru i prekršio jamstvo. Jamstvo Vlade je dakle potpuno bez pokrića. Vlada će jamčiti što god se od nje traži, ali će isto tako i prekršiti svako svoje jamstvo. To je, eto, takva Vlada, to su, eto, takvi ljudi. I nisu od jučer takvi, oni su takvi oduvijek. Premijer je već dao određena jamstva na svojoj jamstvenoj kartici uoči prošlih izbora, ali je sva ta jamstva pogazio, a ljudi su, eto, opet glasali za njega i za njegova jamstva. Pa kad već jesu, a jesu, zašto bi premijer i njegovi ministri uopće držali do nekakvih jamstava?

Javnost o svemu šuti. Novinari se bave svim i svačim, kolumnisti pišu o koječemu, samo nitko da se probije do premijera i da ga pita, pa dobro, čovječe, što radiš? Kako da ti vjerujemo išta od onoga što govoriš kad ti i tvoja Vlada krše čak i jamstva dana Haškom sudu, kad pred cijelim svijetom pokazuješ da si potpuno nevjerodostojan?

Svi mobiteli u Vladi su isključeni, glasnogovornik šuti, a ministrica pravosuđa svjesno laže novinare da neće s gradonačelnikom Zagreba potpisati neki sporazum za kojeg zna da će ga potpisati i u ovoj zemlji nema nikoga da se protiv takvog ponašanja pobuni, da barem konstatira jednostavnu činjenicu da su ti ljudi prevaranti i lašci i da je cjelokupna javnost izgleda mirno pristala na tu činjenicu, da se na nju navikla kao na nešto prirodno i normalno, nešto što će, po svemu sudeći, biti konstanta političkog ponašanja koja će obilježiti i naredne četiri godine života svakoga od nas.

Nada umire posljednja, a glupost nikada

Hrvatska je konačno dobila mandatara za sastav nove vlade i time je izborna sapunica ušla u svoju drugu fazu za koju je Ustav predvidio rok od trideset dana. To je vrijeme u kojem mandatar mora okupiti parlamentarnu većinu, sastaviti vladu i predstaviti je Saboru. Dobije li podršku većine svih zastupnika, on više nije mandatar, nego postaje premijer. Ne uspije li, predsjednik mandat za sastav vlade daje drugoj osobi, pa opet počinje teći rok od trideset dana za taj novi pokušaj okupljanja saborske većine s drugim mandatarom. Propadne li i taj pokušaj, predsjednik raspisuje nove izbore.
Na svakim izborima se gubi ili osvaja vlast, pa ako je vlast kriterij izborne pobjede ili poraza, mi danas u Hrvatskoj još uvijek ne možemo s pouzdanjem imenovati izbornog pobjednika. Jedna je stranka pojedinačno osvojila najviše mandata, ali je druga grupacija dobila pojedinačno najviše glasova, pa se tako obadvije s pravom smatraju izbornim pobjednicima, no, stvarni će izborni pobjednik biti tek onaj koji na kraju uspije formirati svoju vladu i preuzeti upravljanje zemljom. Oni drugi odlaze u opoziciju bez obzira na broj osvojenih mandata i broj dobivenih glasova.
Predsjednici dviju najvećih stranka, koje su ujedno ostvarile najbolje izborne rezultate, još uvijek dakle ne znaju posve sigurno hoće li na kraju izboriti položaj premijera, ali jedna osoba je već sada sigurna da će biti potpredsjednik vlade, a da će njegova stranka imati u toj vladi značajan utjecaj. Ta osoba ne samo da je već osigurala mjesto u novoj vladi za sebe i svoju stranku, pa je tako jedini siguran izborni pobjednik nego, štoviše, ta osoba odlučuje o tome koja će od velikih stranaka dobiti, a koja izgubiti izbore, odnosno koja će od njih zajedno s njim na vlast, a koja u opoziciju.
Ta se osoba zove Josip Friščić i predsjednik je HSS-a. Njegova stranka ostvarila je vidno slabiji izborni rezultat od onog na prethodnim izborima kad on nije bio predsjednik te stranke, a koalicija s HSLS-om osvojila je tek nešto više od šest posto podrške birača. Predstavnici tih šest posto birača odlučuju dakle ovih dana o konačnome izbornom pobjedniku.
Čime bi se predsjednik jedne stranke, bez obzira na to koliko velike i koliko utjecajne, trebao voditi kod donošenja političkih odluka?
To je, prije svega, mogućnost ostvarenja glavnih ciljeva svog političkog programa jer stranke i postoje zbog toga da nastoje ostvariti neke unaprijed određene programe. U tome HSS ne bi trebao imati problema. Njihov je izborni program kudikamo kompatibilniji s programom SDP-a nego s programom HDZ-a, pa bi tu usuglašavanje bilo i kraće i jednostavnije. Ja pri tome ni malo ne sumnjam da će i Ivo Sanader ispuniti sve HSS-ove zahtjeve bez obzira kakvi oni bili i bez obzira na to koliko bili suprotni programskim ciljevima njegove stranke. On je u tom pogledu spreman na svaku vrstu neprincipijelnosti.
Ono što je tu upitno je zašto bi HSS pristao da upravo HDZ ispunjava njihove programske ciljeve, odnosno, zašto te iste ciljeve ne pokušaju ostvariti s onima kojima su programski bliži. No, bili kako bilo, ostvarenje programa HSS-a nije ni malo upitno bez obzira na to kojoj će se strani prikloniti.
Ako program već nije upitan, postavlja se pitanje čime bi se dalje morao voditi predsjednik jedne stranke pri donošenju odluke koja stoji pred Josipom Friščićem.
Po mom dubokom uvjerenju, to je interes onog dijela biračkoga tijela koje je na izborima dalo povjerenje njemu i njegovoj stranci. Sve drugo predstavljalo bi potpuni prezir prema tim ljudima i njihovoj političkoj volji koju su na izborima pokazali.
Pa, kad se Ivo Sanader trudi okupiti većinu za novu vladu, on time pokazuje da gorljivo zastupa interese svojih birača jer oni i jesu izašli na izbore i glasali za HDZ zbog toga što su željeli da upravo HDZ sastavi novu vladu. Kad, s druge strane, Zoran Milanović s već dogovorenim koalicijskim partnerima nastoji učiniti isto, i on time pokazuje da uvažava i cijeni želju i htijenje birača koji su glasali za neku od koalicijskih stranaka jer su i oni na izbore izašli s istim ciljem.
Ono što je u ovom trenutku potpuna nepoznanica je to hoće li i Josip Friščić postupiti jednako. Hoće li i on povesti računa o svom biračkom tijelu, o građanima koji su izašli na izbore i birali njega i njegovu stranku. Što su ti građani željeli? Jesu li za HSS glasali zbog toga što su njihovi zastupnici u proteklom mandatu, kao opozicijski zastupnici, ponekad žestoko napadali HDZ i tadašnju vladu tvrdeći da je korumpirana i loša ili su zapravo mislili da HSS-ovci u Saboru ne rade dobro kad napadaju tu vladu jer je ona u svojoj biti dobra i poštena?
Ako je ovih drugih i bilo, oni onda na ovim izborima sasvim sigurno nisu glasali za HSS pa je to i razlog slabijeg izbornog uspjeha te stranke. Taj dio biračkoga tijela HSS-a se rasuo i svoj glas dao drugim strankama, najvjerojatnije samome HDZ-u. Ostali su oni koji smatraju da HDZ treba u iduće četiri godine otići u opoziciju i koji su upravo s tim htijenjem glasali za HSS.
Potvrdu takvoj analizi daju i sva ispitivanja javnog mišljenja provedena uoči izbora, kao i izlazne ankete na dan izbora. Sadašnje biračko tijelo HSS-a, građani koji su na izborima glasali za tu stranku, smatraju da su Hrvatskoj potrebne promjene i da Ivo Sanader i njegov HDZ ne zaslužuju novu priliku.
Te su činjenice sasvim sigurno poznate i g. Friščiću i njegovu bliskom suradniku g.Pankretiću koji međutim, odgovarajući neki dan na novinarsko pitanje o tome može li se SDP nadati tome da će HSS razgovarati i s tom strankom, cinično kaže kako nada umire posljednja. Pokušao se tako Pankretić narugati. Ali kome? Ne mogu vjerovati da se ruga SDP-u, stranci koja je osvojila pedeset mandata više od njegove, jer da to radi, morao bi ispasti smiješan i u vlastitim očima. Ne mogu vjerovati ni to Pankretić ne zna kako je dio upravo njegovih birača, dakle građana koji su baš njemu dali glas, priželjkivao koaliciju s SDP-om. Zna to Pankretić jako dobro, a eto, ipak, svim tim ljudima koji su mu vjerovali, on ovim svojim izrugivanjem pokazuje dugi nos.
I to je ono što ja ne razumijem.
Dakle, rugati se u politici političkom protivniku, nastojati ga omalovažiti, ismijati, prikazati ga nedostojnim ili pak glupavo naivnim, spada u metode političke borbe, ali ismijavati vlastito biračko tijelo, rugati se onima koji su za tebe glasali zato što su od tebe očekivali da učiniš ovo ili ono, spada u onu osobinu ljudskog ponašanja kojoj se obično daje atribut besmrtnosti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv