Kuda idu divlje svinje? Nikud. Poubijane su u lovištu na Bilogori. Slike masakra su obišle svijet i zgrozile svaku iole normalnu osobu. Piramida krvavoga mesa, krvavi tragovi u snijegu, mrtvi veprovi, a lovci skrušeno stoje nad njima, u rukama smjerno gužvaju svoje kape i pogledima punim suosjećanja sažalijevaju svoje žrtve. Najprije su ih poubijali, a onda ih žale. Ili im valjda iskazuju neko svoje lovačko poštovanje. Zapravo, izgledaju kao da u tom trenutku mole za njihove sirote svinjske duše. Jezivo.
Nikada nisam uspio shvatiti lov kao sport. Razumijem da netko odstrijeli životinju koja je bolesna i kojoj se ne može pomoći, razumijem da se životinja ubije zbog hrane jer je to zakon prirode ako već nismo vegetarijanci, ali ne razumijem ubijanje kao sport, ubijanje do kojeg dolazi zbog užitka samog ubijanja. Ali ono što definitivno ne razumijem, što me na toj slici najviše pogodilo, što mi je izazvalo mučninu, to je sućut na licima lovaca, to je cinizam te sućuti, to je količina odurnog licemjerja.
Ali ti ljudi tamo, na toj slici, valjda i ne znaju drukčije. Laž, cinizam, licemjerje, to mora da je način njihova života, to je njihov odnos prema svijetu i životu. Jedan od njih je saborski zastupnik Josip Đakić za kojega se priča da je pijan pretukao prijatelja, a ovaj se, onako pretučen, sam otišao prijaviti u policiju tvrdeći tamo da je pao niz stepenice. Jeste li kada čuli da netko tko padne niz stepenice odlazi policiju obavijestiti o tome da je pao niz stepenice? Vjerojatno niste. Ali ne znači da i nećete, jer je Josip Đakić opet izabran za zastupnika.
Druga poznata osoba na fotografiji je haški optuženik Mladen Markač. Sudi mu se za ratne zločine, a on se slika nad masakriranim životinjama i poručuje eto, ja sam lovac, uživam u lovu, volim ubijati životinje, što mogu, takav sam. Ono što govorim u svojoj obrani, jasno, nema veze s ovom činjenicom, ali svakako govorim istinu i očekujem da mi sud vjeruje, jer ja ne lažem i ne obmanjujem nikoga, ja sam, eto, i ovom sudu obećao da neću napuštati mjesto stanovanja kada sam molio da me pusti da se branim sa slobode, takav sam, istinoljubiv, a to što sam ipak slagao sud i obmanuo ga, to se meni ne bi trebalo uzeti za zlo, jer je tamo bio u pitanju lov, a lov, već sam to sudu objasnio, je nešto čemu ja ne mogu odoljeti, ne mogu pa ne mogu, ja životinju jednostavno moram ubiti, moram i gotovo.
Treća zvijezda je još uvijek aktualni ministar unutarnjih poslova, notorni Ivica Kirin, o čijem profilu ovdje neću trošiti riječi jer je o njemu valjda rečeno sve što je bilo potrebno reći. Kod njega je zapravo zanimljivo jedino to da je on ministar, član Vlade koja je dala jamstvo da Markač neće nikud iz Zagreba, a onda je, skupa s tim Markačem, otišao u Bilogoru i prekršio jamstvo. Jamstvo Vlade je dakle potpuno bez pokrića. Vlada će jamčiti što god se od nje traži, ali će isto tako i prekršiti svako svoje jamstvo. To je, eto, takva Vlada, to su, eto, takvi ljudi. I nisu od jučer takvi, oni su takvi oduvijek. Premijer je već dao određena jamstva na svojoj jamstvenoj kartici uoči prošlih izbora, ali je sva ta jamstva pogazio, a ljudi su, eto, opet glasali za njega i za njegova jamstva. Pa kad već jesu, a jesu, zašto bi premijer i njegovi ministri uopće držali do nekakvih jamstava?
Javnost o svemu šuti. Novinari se bave svim i svačim, kolumnisti pišu o koječemu, samo nitko da se probije do premijera i da ga pita, pa dobro, čovječe, što radiš? Kako da ti vjerujemo išta od onoga što govoriš kad ti i tvoja Vlada krše čak i jamstva dana Haškom sudu, kad pred cijelim svijetom pokazuješ da si potpuno nevjerodostojan?
Svi mobiteli u Vladi su isključeni, glasnogovornik šuti, a ministrica pravosuđa svjesno laže novinare da neće s gradonačelnikom Zagreba potpisati neki sporazum za kojeg zna da će ga potpisati i u ovoj zemlji nema nikoga da se protiv takvog ponašanja pobuni, da barem konstatira jednostavnu činjenicu da su ti ljudi prevaranti i lašci i da je cjelokupna javnost izgleda mirno pristala na tu činjenicu, da se na nju navikla kao na nešto prirodno i normalno, nešto što će, po svemu sudeći, biti konstanta političkog ponašanja koja će obilježiti i naredne četiri godine života svakoga od nas.
Post je objavljen 28.12.2007. u 14:15 sati.