Nada umire posljednja, a glupost nikada

Hrvatska je konačno dobila mandatara za sastav nove vlade i time je izborna sapunica ušla u svoju drugu fazu za koju je Ustav predvidio rok od trideset dana. To je vrijeme u kojem mandatar mora okupiti parlamentarnu većinu, sastaviti vladu i predstaviti je Saboru. Dobije li podršku većine svih zastupnika, on više nije mandatar, nego postaje premijer. Ne uspije li, predsjednik mandat za sastav vlade daje drugoj osobi, pa opet počinje teći rok od trideset dana za taj novi pokušaj okupljanja saborske većine s drugim mandatarom. Propadne li i taj pokušaj, predsjednik raspisuje nove izbore.
Na svakim izborima se gubi ili osvaja vlast, pa ako je vlast kriterij izborne pobjede ili poraza, mi danas u Hrvatskoj još uvijek ne možemo s pouzdanjem imenovati izbornog pobjednika. Jedna je stranka pojedinačno osvojila najviše mandata, ali je druga grupacija dobila pojedinačno najviše glasova, pa se tako obadvije s pravom smatraju izbornim pobjednicima, no, stvarni će izborni pobjednik biti tek onaj koji na kraju uspije formirati svoju vladu i preuzeti upravljanje zemljom. Oni drugi odlaze u opoziciju bez obzira na broj osvojenih mandata i broj dobivenih glasova.
Predsjednici dviju najvećih stranka, koje su ujedno ostvarile najbolje izborne rezultate, još uvijek dakle ne znaju posve sigurno hoće li na kraju izboriti položaj premijera, ali jedna osoba je već sada sigurna da će biti potpredsjednik vlade, a da će njegova stranka imati u toj vladi značajan utjecaj. Ta osoba ne samo da je već osigurala mjesto u novoj vladi za sebe i svoju stranku, pa je tako jedini siguran izborni pobjednik nego, štoviše, ta osoba odlučuje o tome koja će od velikih stranaka dobiti, a koja izgubiti izbore, odnosno koja će od njih zajedno s njim na vlast, a koja u opoziciju.
Ta se osoba zove Josip Friščić i predsjednik je HSS-a. Njegova stranka ostvarila je vidno slabiji izborni rezultat od onog na prethodnim izborima kad on nije bio predsjednik te stranke, a koalicija s HSLS-om osvojila je tek nešto više od šest posto podrške birača. Predstavnici tih šest posto birača odlučuju dakle ovih dana o konačnome izbornom pobjedniku.
Čime bi se predsjednik jedne stranke, bez obzira na to koliko velike i koliko utjecajne, trebao voditi kod donošenja političkih odluka?
To je, prije svega, mogućnost ostvarenja glavnih ciljeva svog političkog programa jer stranke i postoje zbog toga da nastoje ostvariti neke unaprijed određene programe. U tome HSS ne bi trebao imati problema. Njihov je izborni program kudikamo kompatibilniji s programom SDP-a nego s programom HDZ-a, pa bi tu usuglašavanje bilo i kraće i jednostavnije. Ja pri tome ni malo ne sumnjam da će i Ivo Sanader ispuniti sve HSS-ove zahtjeve bez obzira kakvi oni bili i bez obzira na to koliko bili suprotni programskim ciljevima njegove stranke. On je u tom pogledu spreman na svaku vrstu neprincipijelnosti.
Ono što je tu upitno je zašto bi HSS pristao da upravo HDZ ispunjava njihove programske ciljeve, odnosno, zašto te iste ciljeve ne pokušaju ostvariti s onima kojima su programski bliži. No, bili kako bilo, ostvarenje programa HSS-a nije ni malo upitno bez obzira na to kojoj će se strani prikloniti.
Ako program već nije upitan, postavlja se pitanje čime bi se dalje morao voditi predsjednik jedne stranke pri donošenju odluke koja stoji pred Josipom Friščićem.
Po mom dubokom uvjerenju, to je interes onog dijela biračkoga tijela koje je na izborima dalo povjerenje njemu i njegovoj stranci. Sve drugo predstavljalo bi potpuni prezir prema tim ljudima i njihovoj političkoj volji koju su na izborima pokazali.
Pa, kad se Ivo Sanader trudi okupiti većinu za novu vladu, on time pokazuje da gorljivo zastupa interese svojih birača jer oni i jesu izašli na izbore i glasali za HDZ zbog toga što su željeli da upravo HDZ sastavi novu vladu. Kad, s druge strane, Zoran Milanović s već dogovorenim koalicijskim partnerima nastoji učiniti isto, i on time pokazuje da uvažava i cijeni želju i htijenje birača koji su glasali za neku od koalicijskih stranaka jer su i oni na izbore izašli s istim ciljem.
Ono što je u ovom trenutku potpuna nepoznanica je to hoće li i Josip Friščić postupiti jednako. Hoće li i on povesti računa o svom biračkom tijelu, o građanima koji su izašli na izbore i birali njega i njegovu stranku. Što su ti građani željeli? Jesu li za HSS glasali zbog toga što su njihovi zastupnici u proteklom mandatu, kao opozicijski zastupnici, ponekad žestoko napadali HDZ i tadašnju vladu tvrdeći da je korumpirana i loša ili su zapravo mislili da HSS-ovci u Saboru ne rade dobro kad napadaju tu vladu jer je ona u svojoj biti dobra i poštena?
Ako je ovih drugih i bilo, oni onda na ovim izborima sasvim sigurno nisu glasali za HSS pa je to i razlog slabijeg izbornog uspjeha te stranke. Taj dio biračkoga tijela HSS-a se rasuo i svoj glas dao drugim strankama, najvjerojatnije samome HDZ-u. Ostali su oni koji smatraju da HDZ treba u iduće četiri godine otići u opoziciju i koji su upravo s tim htijenjem glasali za HSS.
Potvrdu takvoj analizi daju i sva ispitivanja javnog mišljenja provedena uoči izbora, kao i izlazne ankete na dan izbora. Sadašnje biračko tijelo HSS-a, građani koji su na izborima glasali za tu stranku, smatraju da su Hrvatskoj potrebne promjene i da Ivo Sanader i njegov HDZ ne zaslužuju novu priliku.
Te su činjenice sasvim sigurno poznate i g. Friščiću i njegovu bliskom suradniku g.Pankretiću koji međutim, odgovarajući neki dan na novinarsko pitanje o tome može li se SDP nadati tome da će HSS razgovarati i s tom strankom, cinično kaže kako nada umire posljednja. Pokušao se tako Pankretić narugati. Ali kome? Ne mogu vjerovati da se ruga SDP-u, stranci koja je osvojila pedeset mandata više od njegove, jer da to radi, morao bi ispasti smiješan i u vlastitim očima. Ne mogu vjerovati ni to Pankretić ne zna kako je dio upravo njegovih birača, dakle građana koji su baš njemu dali glas, priželjkivao koaliciju s SDP-om. Zna to Pankretić jako dobro, a eto, ipak, svim tim ljudima koji su mu vjerovali, on ovim svojim izrugivanjem pokazuje dugi nos.
I to je ono što ja ne razumijem.
Dakle, rugati se u politici političkom protivniku, nastojati ga omalovažiti, ismijati, prikazati ga nedostojnim ili pak glupavo naivnim, spada u metode političke borbe, ali ismijavati vlastito biračko tijelo, rugati se onima koji su za tebe glasali zato što su od tebe očekivali da učiniš ovo ili ono, spada u onu osobinu ljudskog ponašanja kojoj se obično daje atribut besmrtnosti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv