Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 13.11.2007.

Grijeh simonije



Na svojim zatvorenim sjednicama Vlada je Crkvi samo u posljednja četiri mjeseca darovala 71 milijun kuna proračunskog novca. Tako je Crkva dobila novih 71 milijun razloga da se aktivno uključi u predizbornu kampanju na strani HDZ-a. Prelati su ugovoreni posao shvatili posve ozbiljno i pod izlikom da Crkva ima pravo progovoriti o svim društvenim zbivanjima, počeli su svoju političku agitaciju otvoreno, jasno i prilično glasno. Čine to s propovjedaonica i u medijima, radi to viši i niži kler, svi jedinstveni u tome da se za darovani novac mora pružiti određena usluga na puno zadovoljstvo darežljivoga klijenta. Novac je dan unaprijed kako je to već običaj u ovoj vrsti uslužne djelatnosti.

Da je HDZ za tu uslugu političke agitacije Crkvi platio svojim stranačkim novcem, onda bi to bilo nešto čega u dosadašnjoj političkoj praksi još nije bilo i što bi svakako predstavljalo presedan, ali bi posao bio čist u tom poslovnom smislu – jedan plaća, drugi pruža uslugu za primljeni novac. Ali, HDZ uključivanje Crkve na svoju stranu nije platio svojim novcem, nego novcem državnog proračuna prikupljenog porezima od svih građana. A to je tvoj novac, porezni obvezniče, novac namijenjen izgradnji škola i vrtića, bolnica i cesta. To je novac namijenjen za isplatu poticaja u poljoprivredi koji kasne, novac kojim su se kronično bolesna djeca moga prevoziti na terapiju jer to sada plaćaju isključivo njihovi roditelji. S druge strane, to je novac i onih koji uopće nisu vjernici ili su vjernici neke druge vjeroispovijesti, a ne rimokatoličke.

Toliko o jednoj strani ove političko-religiozne mezalijanse, onoj Vladinoj. Promotrimo načas ponašanje druge strane, dakle Crkve.

Kada je Vlada uvela administrativnu pristojbu pa kada je tebi, porezni obvezniče, nametnuta obaveza da svaki posjet liječniku i svaki recept koji dobiješ dodatno plaćaš deset kuna, Crkva je šutjela. Svima je bilo jasno da je to namet na bolesne, a najbolesniji su dakako oni najstariji među nama, koji ujedno, zbog svojih bijednih mirovina, imaju najmanje. Bio je to dakle dodatni harač na stare, bolesne i siromašne i svi su to prepoznali, osim Crkve. Njoj je bilo svejedno. Nije tada osjetila potrebu komentirati društvena zbivanja.

Vlada je tada pokazala i još uvijek pokazuje potpunu bešćutnost, odsustvo svakog milosrđa prema toj skupini stanovništva, ali Crkva je prešla preko tog grijeha, oprostila ga je. Sad znamo i zašto. Kao da smo se vratili u srednji vijek. Na djelu je, čini se, opet prodaja indulgencija, udjeljivanje oprosta grijeha za novac. Opraštamo vam dakle grijeh nedostatka milosrđa, ali ne činimo to zato što mislimo da to nije grijeh, nego zato što nam za taj oprost dajete novac. A kad smo već kod novca, dajte malo više pa ćemo još i agitirati za vas u ovim izborima. Time Crkva starom grijehu dodaje novi, koji je svoje ime dobio po Šimunu Vraču - grijeh simonije.

13.11.2007. u 15:34 • 31 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.