Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 27.09.2007.

Normativna obmana

U Saboru su danas raspravljene izmjene Kaznenog zakona. Povećava se trajanje zatvorske kazne za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, kako se to službeno naziva. Radi se zapravo o povećanju kazni za one koji namjerno izazivaju požare, a sve kao posljedica kornatske vatrogasne tragedije.
Ta iluzija da će se neki problem u društvu riješiti tako da se promijeni zakon, obično se naziva normativnim optimizmom, ali u ovom se slučaju zapravo radi o normativnoj obmani ili, jednostavnije rečene, o izvlačenju od odgovornosti putem promjene zakona.
Nikako da se shvati da je problem veći i složeniji i da ga se nikako neće riješiti povećanjem zapriječenih kazni u Kaznenom zakonu. Kornatska je tragedija pokazala da sustav zaštite i spašavanja ne valja, otkrila je da se na čelu službe nalazi nesposobnjaković koji je nabavljao aute i namještaj umjesto opremu za spašavanje, a da je tamo doveden po tko zna kakvoj stranačkoj vezi. Vatrogasna služba djeluje u okviru MUP-a, a našem vrlom ministru ne pada na pamet da prihvati političku odgovornost za očite propuste u sustavu kojega je čelni čovjek. Umjesto da duboko i temeljito analizira cijeli taj sustav i umjesto da barem pokuša otkloniti propuste u njemu, Vlada predlaže povećanje kazni za piromane i misli da je time riješila problem. Nedovoljno, naivno i neodgovorno.
Podsjeća me to na način na koji ta ista Vlada rješava problem stradalih u prometu. Uvela je odredbu o 0,00 promila, drastičnu i nepopularnu mjeru i sada mirno spava dok istodobno na cestama gine sve više i više ljudi. Ove ih je godine, unatoč toj mjeri, poginulo znatno više nego prošle. Ovoga ljeta u Velikoj Gorici u jednoj takvoj prometnoj nesreći poginula je mlada djevojka Ružica Pavić kada je na njezin auto u divljoj vožnji naletio sin nekog tamo velikogoričkog tajkuna, naravno, potpuno pijan. A taj isti mladić je prije tog ubojstva već skupio nekih dvanaest prijava zbog prometnih prekršaja, njih valjda sedam zbog vožnje u pijanom stanju i vožnje s oduzetom dozvolom. I ja se sada pitam, ma kako netko može biti tako naivan ili tako neodgovoran da može misliti kako je učinio dovoljno time što je donio odredbu o 0,00 promila pa smatra kako se tu više nema što dalje učiniti i stvarno ne čini ništa. Baš ga briga što je prometnih nesreća i mrtvih u njima sve više i više.
Svi oni koji vjeruju da ova Vlada radi dobro, sada konačno mogu biti mirni. Povećane su kazne za piromane pa na godinu vjerojatno neće biti nikakvih, a pogotovo namjerno izazvanih požara.

27.09.2007. u 13:30 • 31 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.