Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 20.09.2007.

Smjene i strah

Na HRT-u smjene. Velika metla u širokim zamasima čisti lijevo i desno. Najprije su odletjeli ravnatelji Radija i Televizije, onda direktori programa, pa urednici Informativnog programa, a sad se metu novinari. Direktorima je njihov četverogodišnji mandat još trajao, ali je novi glavni ravnatelj od njih zatražio mandate na raspolaganje i kad su mu ih oni ponudili, predložio je umjesto njih druge. Dakle, jednostavnije rečeno, smijenio ih je.

Ne mislim, naravno, da je netko pretplaćen na neko radno mjesto i posve je normalno da se oni koji su se umorili zamijene svježijima i inventivnijima, ali se, nažalost, ne mogu oteti dojmu da se kod tih smjena nije dovoljno vodilo računa o stručnosti i sposobnosti izabranih. Isto tako sumnjam u dobre namjere kod tako brojnih smjena podređenih urednika i novinara, koje, uz to, nisu uvjerljivo obrazložene. Nepoštivanje mišljenja urednika i novinara prilikom odabira nove urednice Informativnog programa osobito me brine, ne samo zbog načina njezina rada s početka devedesetih, nego i zbog toga što to pokazuje neprihvatljivu bahatost i nepoštivanje onih koji su svojim radom posljednjih godina bitno doprinijeli tome da se HTV iz državne preobrazi u javnu televiziju.

Ta borba za javnu televiziju nije bila ni laka, ni kratkotrajna i, bez obzira na to što svatko od nas ima opravdane i brojne primjedbe na kvalitetu pojedinih emisija, moramo priznati da Hrvatska televizija posljednjih godina nije bila politički svrstana ni na jednu stranu. S jedne je strane bila kritična prema svim političkim strankama i pojedinim političarima, a s druge otvorena prema svima.

Pa, ako je tome tako, a mislim da jest, postavlja se pitanje čemu ovakve korjenite i nagle promjene samo dva mjeseca prije parlamentarnih izbora? Zar se zbilja nije moglo pričekati barem još ta dva mjeseca i dopustiti da ona ekipa koja je tu televiziju pretvorila iz državne, pa i stranačke u javnu, obavi i taj osjetljivi posao praćenja kampanje i samih izbora? Zar je stvarno moguće da će oni isti ljudi koji su devedesetih dovedeni da uspostave televiziju kao propagandni medijski aparat HDZ-a i koji su u tome tada u potpunosti uspjeli, sada ponovno zloupotrijebiti svoje novostečene pozicije u programu da bi se postavili navijački i tako utjecali na birače?

Zbunjuje me još jedna neobična pojava. Potpuni izostanak bilo kakve reakcije same novinarske struke na HRT-u, s izuzetkom Denisa Latina i ne znam jesam li u pravu kad je tumačim kao strah pred novim vodstvom. Strah za radna mjesta, strah za položaje unutar programa, ukratko – strah za egzistenciju.

Ako je išta vrijedno postignuto u razdoblju od 2000.-te naovamo, onda je to gubitak onog strašnog osjećaja straha, straha od tajnih službi, njihova praćenja i prisluškivanja, straha od svemoći političara koji nikome ne odgovaraju ni za što, a rade što im padne na pamet, straha zbog javno izgovorene kritičke riječi. Tog je straha nestalo, postajali smo svakim danom sve normalnije i sve zdravije društvo i bilo bi uistinu strašno da se strah ponovo uvuče u sve nas, a prije svega bi bilo opasno da zbog tog straha zašute novinari i urednici. Oni su posljednjih godina često bili glas savjesti, kritični prema svemu što je bilo društveno neprihvatljivo, osobito ako je dolazilo iz sfere politike i ja ih ovim postom pozivam da se u obranu dostojanstva i profesionalnosti svoje struke uključe istim onim žarom kojim su svojim radom do sada promicali vrijednosti demokracije i otvorenog društva.

Ušutkaju li njih, pitanje je tko je sljedeći na redu.

20.09.2007. u 10:49 • 48 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.