Na HRT-u smjene. Velika metla u širokim zamasima čisti lijevo i desno. Najprije su odletjeli ravnatelji Radija i Televizije, onda direktori programa, pa urednici Informativnog programa, a sad se metu novinari. Direktorima je njihov četverogodišnji mandat još trajao, ali je novi glavni ravnatelj od njih zatražio mandate na raspolaganje i kad su mu ih oni ponudili, predložio je umjesto njih druge. Dakle, jednostavnije rečeno, smijenio ih je.
Ne mislim, naravno, da je netko pretplaćen na neko radno mjesto i posve je normalno da se oni koji su se umorili zamijene svježijima i inventivnijima, ali se, nažalost, ne mogu oteti dojmu da se kod tih smjena nije dovoljno vodilo računa o stručnosti i sposobnosti izabranih. Isto tako sumnjam u dobre namjere kod tako brojnih smjena podređenih urednika i novinara, koje, uz to, nisu uvjerljivo obrazložene. Nepoštivanje mišljenja urednika i novinara prilikom odabira nove urednice Informativnog programa osobito me brine, ne samo zbog načina njezina rada s početka devedesetih, nego i zbog toga što to pokazuje neprihvatljivu bahatost i nepoštivanje onih koji su svojim radom posljednjih godina bitno doprinijeli tome da se HTV iz državne preobrazi u javnu televiziju.
Ta borba za javnu televiziju nije bila ni laka, ni kratkotrajna i, bez obzira na to što svatko od nas ima opravdane i brojne primjedbe na kvalitetu pojedinih emisija, moramo priznati da Hrvatska televizija posljednjih godina nije bila politički svrstana ni na jednu stranu. S jedne je strane bila kritična prema svim političkim strankama i pojedinim političarima, a s druge otvorena prema svima.
Pa, ako je tome tako, a mislim da jest, postavlja se pitanje čemu ovakve korjenite i nagle promjene samo dva mjeseca prije parlamentarnih izbora? Zar se zbilja nije moglo pričekati barem još ta dva mjeseca i dopustiti da ona ekipa koja je tu televiziju pretvorila iz državne, pa i stranačke u javnu, obavi i taj osjetljivi posao praćenja kampanje i samih izbora? Zar je stvarno moguće da će oni isti ljudi koji su devedesetih dovedeni da uspostave televiziju kao propagandni medijski aparat HDZ-a i koji su u tome tada u potpunosti uspjeli, sada ponovno zloupotrijebiti svoje novostečene pozicije u programu da bi se postavili navijački i tako utjecali na birače?
Zbunjuje me još jedna neobična pojava. Potpuni izostanak bilo kakve reakcije same novinarske struke na HRT-u, s izuzetkom Denisa Latina i ne znam jesam li u pravu kad je tumačim kao strah pred novim vodstvom. Strah za radna mjesta, strah za položaje unutar programa, ukratko – strah za egzistenciju.
Ako je išta vrijedno postignuto u razdoblju od 2000.-te naovamo, onda je to gubitak onog strašnog osjećaja straha, straha od tajnih službi, njihova praćenja i prisluškivanja, straha od svemoći političara koji nikome ne odgovaraju ni za što, a rade što im padne na pamet, straha zbog javno izgovorene kritičke riječi. Tog je straha nestalo, postajali smo svakim danom sve normalnije i sve zdravije društvo i bilo bi uistinu strašno da se strah ponovo uvuče u sve nas, a prije svega bi bilo opasno da zbog tog straha zašute novinari i urednici. Oni su posljednjih godina često bili glas savjesti, kritični prema svemu što je bilo društveno neprihvatljivo, osobito ako je dolazilo iz sfere politike i ja ih ovim postom pozivam da se u obranu dostojanstva i profesionalnosti svoje struke uključe istim onim žarom kojim su svojim radom do sada promicali vrijednosti demokracije i otvorenog društva.
Ušutkaju li njih, pitanje je tko je sljedeći na redu.
Post je objavljen 20.09.2007. u 10:49 sati.