Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 13.04.2007.

odlazak

U ovim trenucima Ivica Račan vodi svoju posljednju bitku. Nije priključen na aparate za održavanje života, nego u bolesničkoj postelji, okružen obitelji i prijateljima, leži mirno i čeka kraj. Nema više nade da se dogodi čudo, opaka je bolest po svemu sudeći brža i jača od liječničke struke. Ni kirurški skalpeli, ni gama noževi, ni pametni lijekovi nisu mogli učiniti ništa. Gubimo ga. Tješi jedino to što liječnici uvjeravaju kako više ne trpi nikakve bolove. Odlazi Račan dostojanstveno kao što je i živio. Posljednji politički potez povukao je prije dva dana činom svoje ostavke i u njoj skromno rekao: učinio sam onoliko koliko sam znao i mogao. A nama je poručio: ostanite na nogama i ne bojte se!
Teško je, uistinu teško opraštati se od čovjeka kojega doživljavam gotovo kao oca, iako razlika u godinama među nama nije tako velika. Učeći od njega bio sam loš đak. Njegovo beskrajno povjerenje u suradnike, njegova nevjerojatna tolerancija, njegovo uvažavanje drugih, ostaje nedostižan uzor.
Nije me uspio nagovoriti ni to da napustim ružnu naviku uživanja u duhanu kojeg se on odrekao prije valjda dvadeset i više godina. A zapravo, nikada me nije ni nagovarao, nego me uvjeravao kako to ovisi isključivo i samo o mojoj volji i kako su sve druge isprike koje sam ja nudio besmislene. Govorio mi je o tada o tome kako je njemu u mjesecima odvikavanja bilo teško bez duhanskog dima, ali da je neprestano sa sobom nosio kutiju omiljenih cigareta i upaljač koje bi vadio iz džepa i stavljao na stol svaki puta kada bi sjeo s nekim razgovarati. Gledao ih je i testirao snagu vlastitog karaktera te na kraju pobijedio naviku pušenja snagom volje.
Da pobijedi opaku bolest, podmuklu u svojoj zloćudnosti, nije mu bila dovoljna snaga volje. A ne može pomoći ni dobra volja svih nas koji smo sve ovo vrijeme bili u mislima s njim dijeleći nadu u ozdravljenje. Ja i sad, ovim tekstom, stojim uz uzglavlje njegove bolesničke postelje, zahvalan na trenucima provedenim s njim i ponosan na milje zajedno prijeđenoga puta.

13.04.2007. u 14:55 • 67 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.