Tko to tamo vene
(Moja prva priča pobjednica - osvojila prvu nagradu na jednom od brojnih natječaja za kratku priču, kratkotrajno zasjala za vrijeme jednih davnih izbora)
Dežurni fitopatolog nemoćno je slijegao ramenima. Spremio je stetoskop i povećalo u svoju torbu.
- Bojim se da tu nema pomoći – rekao je – nema tragova nijednog znanosti poznatog oboljenja. Jednostavno vene, unatoč tome što ga se redovito zalijeva i njeguje.
- Dajte se poslužite kavicom, doktore – reče tajnica.
- Možda da ga premjestimo u drugi kut ureda?
- Ma uvijek je tu bio i pucao od zdravlja – dodao je domar – što bi mu sad odjednom zasmetalo?
- Bio je tako krasan fikus, imao je snažne, glatke i čvrste listove – reče šefica općeg i kadrovskog odjela, a pritom je posegnula za papirnatom maramicom.
- Od kada se to dešava, kad je počeo venuti? – upitao je doktor za biljke.
- Hm, negdje oko dva, možda tri tjedna – reče tajnica.
- Da li se desila neka promjena prije dva-tri tjedna? Promjena temperature grijanja, vlažnosti zraka i slično?
- Ne, sve je po starom, termostat je stalno na istoj temperaturi …
- Da li je netko na humus prolio neku drugu tekućinu osim vode, recimo alkohol, deterđent, neku kiselinu … ili se možda netko popiškio?
- Zaboga, doktore, kako možete to pitati, pa ovo je kancelarija generalnog direktora, tko bi tako nešto učinio … - reče tajnica zaprepašteno.
- A gdje je gospon direktor, trebao bih njega upitati … – upita doktor.
- Mislite na bivšeg? On je na bolovanju.... No, tu je naš novi direktor, inače vrlo fin i kulturan gospon, tek je ovdje tri tjedna – reče šef komercijalnog odjela.
Kad je ušao u ured, svi su umuknuli.
- Tako nešto – nastavio je - mogao je napraviti samo onaj serator i seljačina, njegov prethodnik.
- Ne bi se štel mešat u vaše unutrašnje odnose – reče doktor – moje je da pomognem ovoj biljci što pati i vene…
Za to vrijeme pridružila se i nova predstojnica ureda direktora..
- Čudi me kako je ta biljka uopće preživjela pored onog … onog … samo da znate koji je rječnik imala ta rustikalna spodoba. Zamislite, svaka druga riječ mu je bila “glede”, “u svezi”, “temeljem rečenog”, “slijedom izrečenog”, “đe si pajdo”, “budi dobra, golub’ce, pa poleti do kopirke, oću preslik” …tako se on nama obraćao. Trpili smo ga godinama …
- Čekajte, samo malo, pogledajte, jedan se list podigao – reče doktor zagledan u fikus …- nastavite pričati!
- Zašto da nastavim?
- Očito reagira na vaše riječi!
- Ma što da govorim?!?
- Ponavljajte fraze bivšeg direktora!
- Ma, ni u ludilu …
- Glede, glede, glede, temeljem rečenog, glede, glede … pajdo, đe si, u svezi, preslik, preslik – govorio je doktor, a pred njim se fikus vidno oporavljao.
- Isuse, čudo! – strčaše se djelatnici koji su se slučajno zatekli na hodniku.
- Jeste li poludjeli? Prestanite, zvat ćemo osiguranje! – siktala je predstojnica – Što se mene tiče, može i taj fikus letjeti van.
Zaključak 1: Bio jedan čovjek koji je mislio da ga svi vole. Kad je sletio s moćne pozicije, brzo je uvidio da ga nitko ne voli. Međutim, oba puta je bio u krivu, i nastavio je i dalje živjeti u zabludi.
Zaključak 2: Ako želiš saznati tko te istinski voli, nestani na neko vrijeme, vrati se i provjeri tko je počeo venuti.
Zaključak koji se neizbježno upleće u kontradikciju s prva dva: Čovjek nije biljka, premda bi rado savladao umijeće fotosinteze kad bi to bilo moguće (do tada mu ostaje nada u famozni Program 21).
|