oBlog od kukuruzne svile

(recimo da je ovo nekakva Retrorubika)

Odmah ću vam priznati – strašno mi nedostaje. Nedostaje mi njezina nazočnost posvuda gdje me umorne noge još mogu odnijeti, gdje mi još oči mogu prostrijeti pogled i naročito u svim zvucima koje osluškivanjem mogu razabrati.

Nedostaje mi u svakidašnjim temama koje se bezglavo nameću. Kao da su svi zaboravili da je nekad bila tu, i uvijek diskretno nudila spasonosnu ideju u nekoj zamršenoj problematici oko koje se stvarala loša komunikacija.

Nedostaje lakoća kojom je upravljala trenucima kad smo se htjeli uzdati u nju.

Nedostaje u ovome proljeću. A nekad je činila čuda čak i listopadskim jutrima da nalikuju na proljetna svitanja.

Katkad poželim s nekim sjesti i pričati o njoj. Ali se svima žuri kad je spomenem. Kakvo je to vrijeme došlo?


Na temelju nekih starih zapisa, sjećanja i usmenih predaja, usudio bih se da je opišem u kratkim crtama …

Ona je, tako rekoše, kraljica emocija
Nadahnuće bez premca
Ona je svjetlo u samotnim noćima
Ona se ne duri kad je se odričeš
Ona se samo makne
Da ti ne smeta u trenucima očaja
U trenucima potištenosti
Ona se sklanja poput sluge
Dok bahato razbijaš svijet oko sebe
I rušiš sve što si dizao na temeljima njenim
I čeka strpljivo nadomak tebe
Uvijek spremna da uskoči u tvoje srce
Kada više ničega nema za što se uhvatiti možeš
Jer sve nepovratno uzmiče i bježi od tebe
Kada si nemoćan i slab
Kada si ostavljen
Kada si bijedan
I kad si prosjak pred životom
Ona te čeka i kad si ohol
I kad mrziš svijet koji promatraš
A tada mrziš sebe
I ne znaš da ona može sve
Da nadvlada tugu
Da te izbavi iz tamnice
U koju te tvoje misli tjeraju
Ona je velika
Ona ništa ne traži
Samo poziv
Da te ispuni
I da budeš opet svoj

p.s. o njoj su također mnogi pjevali, kao Eurythmics neke davne godine