Službeni put (5. dio)
Kretali smo se uskim putem kroz tamni svijet noćnog izdanja prašume, osluškujući mnoštvo nepoznatih zvukova i šumova oko sebe. Iza svakog šuma, ako čovjek dozvoli da mu misaoni ustroj dozove maštu pomiješanu sa strahom, kriti će se neka jeziva nepoznanica, iza svake sjene kojima se rumeni Mjesec razbacuje po površini Zemlje, čekat će u zasjedi neka mračna sila što sablasno prijeti nečim nezamislivim, a isto tako u svakom paru krijesnica što uvježbano lete u formacijama dva po dva, uočit ćemo prvo oči mračnog čudovišta koje kriptozoolozi još nisu otkrili u svojim knjigama.
Nasreću, nije bilo potrebe da mi glavu okupiraju nepotrebne misli i predodžbe, mogao sam posve mirno koračati uskim putem, prateći na korak-dva moju tihu voditeljicu kroz bujno rastlinje ovog zemaljskog raja. Mogao bih je nazvati Beatrice, ali osim rajskog, doduše posve zemaljskog, ozračja, nikakva se druga paralela ne bi mogla povući između rajskih relacija u čuvenoj Božanstvenoj komediji. Ja ne poznajem ovu ženu, prihvatio sam da idem s njom samo da bih ispoštovao plemenske običaje te da bi pokazao zahvalnost prema gostoljubivosti.
Jasno, nastojat ću se držati na distanci s tek nužnom ljubaznošću, jer tko zna kako se određene geste mogu protumačiti …
- Stanite ovdje, blizu smo! – reče ona na jednom od jezika s kojim sam se donekle služio .
- Pa vi govorite, tj. pričate, a poglavica je rekao da ćemo komunicirati samo rukama i …
- Poglavica se malo našalio … a sad moramo biti oprezni – reče zakoračivši na nekakav improvizirani mostić – pričekajte dok ja ne pređem, oboje nas ne bi mogao izdržati.
Mostić, ili već nešto ispleteno od penjačica što se pružalo preko mračne provalije, lagano se zanjihalo lijevo-desno pod gracioznim koracima moje neobične ugostiteljice.
- Sad vi krenite – reče ona tek tako. Kao da smo oboje završili napredni tečaj iz hodanja po žici i sad iz čiste dokolice …
- Čekajte samo da smirim koljena, treba im malo vremena … hm, a zašto ne možemo ostati preko noći s ove strane provalije?
- Zato što s one strane nemamo sigurno sklonište od noćnih zvijeri.
- A tako, pa što ne kažete … krenuh krupnim koracima prema njoj kao da sam upravo saznao da mi je mokele mobembe namirisao trag.
Ispod gustog pokrova od lišća, povukla je nekakvu ručicu i otvoriše se teška vrata. Ušli smo u nekakav prostor, a svjetlo što je zasjalo otkrilo je nešto poput skrivenog laboratorija.
Na velikom posteru na zidu pisalo je nešto kao “Dobro došli u strogi neolitski rezervat”.
(nastavit će se)
|