Službeni put (6. dio)
- Strogi neolitski rezervat? Svašta sam vidio na ovome svijetu, ali ovako nešto se ne bih usudio niti sanjati. O čemu se radi ovdje? Zar je ovo nekakav oblik komune?
- Polako, sve će vam biti razjašnjeno. Da pređemo na ti, može? Radi se o pilot projektu “Mogućnost stvarnog povratka prirodi”. Sve je još u eksperimentalnoj fazi … A sad bih te zamolila da sjedneš ovdje.
Obukla je bijelu kutu, te uzela injekciju u ruke.
- Pa nećete valjda, tj. nećeš valjda … - rekoh joj prateći kretanje igle prema mom ramenu.
- Potrebna ti je zaštita od tropskih bolesti.
Želio sam još nešto reći, ali me vrlo brzo shrvao umor. Snažan val sna obrušio se na posljednje uporište svijesti. Usnuo sam neobičan san. Dva su čovjeka sjedila na klupi autobusne stanice, negdje u pustinji …
- Kojeg li apsurda, živimo u svijetu koji je od svih ideala odabrao tek da njeguje sebičnost, zabavljajući kolektivnu savjest pričama o ljudskim pravima, ekologiji, kitovima, a istodobno ubrizgavajući otrov u biće uplašena čovjeka beskrupuloznim medijima i promovirajući sirovu agresiju na TV-u – reče prvi, inače čovjek prilično umorna izgleda.
- Ma što se ti buniš, jebote? Znaš li ti kako je teško malom madagaskarskom ružičastom gušteru? Samo misliš na sebe! – rekao je drugi, inače svježa igleda, s vidnim elanom u očima.
- A što se njemu dešava, zar je ostao bez posla?
- Pred izumiranjem je, ostalo je svega par stotina tisuća primjeraka!
- Mogu li ja nekako pomoći?
- Možeš, dakako da se uvijek može pomoći, recimo novčanim prilogom - odgovori drugi.
- Evo - izvadio je pedeset kuna - to je sve što imam.
U tom trenutku došao je autobus.
- Karta je 8 kuna - rekao je šofer.
- Ali ... molim vas ... nemam više niti jedne kune - reče prvi.
- Žao mi je, ne mogu vas pustiti unutra …
Zatvoriše se vrata. Pogledom je ispratio autobus.
Onaj drugi je posve mirno sjedio na prednjem sjedalu, u praznom autobusu. Izvadio je ugledni ekološki magazin iz kožne aktovke i bacio je dugi pogled na naslovnicu na kojoj je bila njegova slika. Nedavno je dao od svih hvaljeni interview. Svaki put kad pogleda naslovnicu preplavi ga plimni val neopisive sreće i ponosa.
Probudio sam se sav u znoju. Ona je držala dlan na mom čelu i gledala pomalo zabrinuto.
- Beatriče, hoćeš li me ti povesti? – upitah je skrušeno.
- A kamo? I ne zovem se Beatriče … ja sam Anna.
- Jao, oprostite, valjda sam ružno sanjao …
Ispričah joj ukratko sadržaj sna. Pogledala me je s neobičnim sjajem u očima.
- Dakle, moguće je! – reče kao da je u njenim mislima zasvijetlilo tisuću krijesnica.
(nastavit će se)
|