oBlog od kukuruzne svile

(za nepraktične mudrosti) - nastavak


6. Tko je među nama savršen?

Svijest o nesavršenosti pomaže uspostavi ravnoteže između upućenih zahtjeva prema nama i stvarnih mogućnosti kojima možemo odgovoriti.

Ona je dovoljno široka da se zadrži dovoljno ponosa u poniženju, kao i srama u bahatosti.


7. Ljepota.

U svjetlu adventske svijeće svako lice dobije na ljepoti proporcionalno količini misli uronjenih u poeziju.

Na sličan način svako lice gubi na ljepoti proporcionalno količini misli usmjerenih prema onima čija su lica retuširana na jumbo plakatima.


8. Pšenica.

Ne klije pšenica u plitkom tanjuriću s namjerom da prkosi božićnoj zvijezdi, niti da uljepša domove ljudi. Ona je tu da kaže: „Rasti sa mnom u onome što je vrijedno“.

Osjećaj samoće često prati blagdane i mnogi su ga doživjeli barem jednom uz potištenost i osjećaj odvojenosti od svijeta.

Pomisli na zrelo klasje što se u jednom toplom srpanjskom danu u mnoštvu njiše na povjetarcu, dodirujući dlanom nježne vrhove mlade božićne pšenice.
Mnogo je poruka u njoj, a jedna od njih je:

„Moguće je izrasti iz plićaka u koji se nasučemo tijekom vremena.“


9. Jocker.

Ovdje ulažem jockera. Čini se da je mudro preskočiti točku 9 ako se pod 10 može zaokružiti sve ono što sam danas htio reći.


10. Toplina.

Mnogi će primjetiti da je divno sjediti pored peći u kojoj vatra pucketa dok je vani studen, snijeg i gdje, kako kaže jedna stara pjesma, hladan vjetar poljem piri (a na zemlju pada noć).

Bilo bi još ljepše kad bi se isto tako moglo primjetiti da u duši čovjeka iskra nadahnuća može stvoriti dovoljno topline da ugrije svako promrzlo biće, a da sva studen cinizma ništa tu ne može.

(nastavit će se … ako stignem prije isteka adventa)

(za nepraktične mudrosti)


1. Umijeće čekanja.

Ne opirati se vremenu koje se katkad čini kao da otječe iz puknute cijevi vodovoda. Ne postoje hitne intervencije za takav slučaj.

Dobro je voziti mirno jutarnjim maglama. Bez žurbe koja obezvređuje ugođaj zimskog jutra. Svi oni koji ne umiju čekati nisu nikada spoznali smisao iščekivanja. Ono određuje pravu vrijednost nečemu, odnosno nekomu. Vrijeme nikako ne može biti novac. Gospodari novca ne postaju gospodarstvenici vremena, a gospodari vremena, koliko mi je poznato, još nisu otvorili niti jednu mjenjačnicu.


2. Umijeće darivanja.

Umiješ li ispuniti nečije srce? Čizme mogu ostati prazne.

Dobro dođu za umirujuću šetnju.


3. Umijeće odabiranja.

Skoro svaki čovjek uoči da u životu postoje i nepotrebne stvari.

„Naizgled nepotrebne“ – usprotivit će se pasionirani kolekcionar koječega.
„Sve je nepotrebno“ – dobacit će nihilist.

Nije to prvi put da uočite da stojite između krajnosti. Zato je dobar osjećaj ako tijekom adventa uspijemo odabrati za sebe nešto lijepo. Možda to što odaberemo nekome drugome se neće svidjeti, jer ukusi nam se razlikuju. Nazočnost drugačijeg ukusa uvijek je bolja od odsustva bilo kakva ukusa.


4. Varljivi optimizam/pesimizam pamćenja.

„E, da su mi one godine i ova pamet“ – ovo je jedna od omiljenih jocker rečenica ljudi koji ne odustaju od nemoguće kombinatorike sebe kroz vrijeme.

Zašto bismo danas željeli upropastiti neke davne čarobne trenutke naivnosti i zanesenosti današnjom pameću?
Zašto ne bismo današnju pamet malo prodrmali nekadašnjom zanesenošću?


5. Sanjarenje.

Spoj sivila, par trenutaka samoće, i malo sjetne glazbe vrlo lako dozovu čežnju o odlasku nekamo gdje drukčiji su krajolici, ljudi, običaji … To je, zapravo, samo jedna od loših navika sanjaranja na koju računa cijeli turistički pogon svijeta.

Gdje god da kreneš, otkriješ da postoji samo jedan krajobraz za kojim žudiš, onaj u kojem se najviše ističu neke zaboravljene prirodne ljepote, npr. nešto poput posve obične, autohtone, neegzotične ljudske dobrote.

(nastavit će se …)