oBlog od kukuruzne svile

Ponekad se uspijem prisiliti na trčanje po savskom nasipu. Svaki put kad mi se desi da vlastiti hipotalamus oslobodi dovoljnu količinu endorfina da me oznojenog posve preplavi, s puno razumijevanja i simpatija gledam na one što trčkaraju, odnosno, joggiraju, osim u danima kad me pobjede unutrašnji otpori i tromost postane glavni savjetnik, tada na njih općenito gledam kao na mazohiste. Tako je to u ljudskoj prirodi, ne čini jednu ćud neka posebna karakteristika, fiksno zadana, već kombinacija dvije ili više podćudi, a svaka je (al)kemičar za sebe. Inače, što se tiče endorfina, taj čudesni neurotransmiter ima funkciju da olakša čovjeku tijekom nekog fizičkog napora, ublažava bolove, djeluje kao blagi stimulans, popravlja raspoloženje, ponekad stvara osjećaj blage euforije, što se može vidjeti na licima onih što plešu čitave noći na nekim feštama (premda se tamo troši još štošta).
Negdje sam čitao da se oslobađa i nakon što pojedemo čokoladu, uzimemo neke droge, a također i tijekom seksa. Što se tiče čokolade, fala lijepa, ne želim se navući na slatko i ugljikohidrate. Na bilo kakvu drogu ni ne pomišljam, fuj ovisnost!
Što se tiče seksa, stvar je puno složenija. Za seks je potrebno dvoje. Za seks nafilan endorfinom u većim dozama potrebna je dobra forma i izdržljivost, a danas su svi umorni i bezvoljni … općenito, ovisiš o volji druge osobe, bila to žena, ljubavnica ili erotska drugarica, pored toga, desi se da pozvone neplanirani gosti, ili zvoni telefon, ili je stalno neka žurba, ili boli glava … dakle, nema tu onog čistog endorfina, već se oslobodi i dio hormona stresa, npr. kortizol, i onda se desi hormonalni bućkuriš. Dozvolite da ilustriram, kao kad biste vrsnom poznavatelju vina otvorili butelju vrhunskog sauvignona i nasipali mu u čašu dopola. Zatim posegnete za bocom nekog glavoboljčeka i dopunite mu čašu. Kako bi vas gledao? Kao što sam sebe gledam ujutro u ogledalu kad se mamuran probudim u 5 h.
Trčanje omogućava prakticiranje i nekih duhovnih tehnika, nešto poput odbacivanja loših misli i emocija, što je u ovom slučaju puno efikasnije i brže nego u slučaju fizički pasivne meditacije. Doduše, nezahvalno je uspoređivati jogging s raznim tehnikama meditacije.
Evo kako to ide kod mene. Prvo se moram prisiliti da obučem tenisice, no prije toga potrebno je kćerima maznuti MP3 player, da ne primjete, te snimiti nešto za pojačanje motivacije.
Kad se osjećam posve cool, pun energije, kad prevladava osjećaj da je cijeli svijet moj, valjda zbog toga kad tlak zraka poraste, krenu sjeverna strujanja u atmosferi, a vlaga zraka padne drastično, tada trčanje počinje nečim poput ovoga:

Nažalost, takvi su trenuci rijetki, češći su dani pod teretom briga, osjećajem zgaženosti tempom života, osjećajem da posrćem, da sam preopterećen … uz to se često javljaju emocije poput samosažaljenja, osjećaja da ne vladam situacijom … tada trčanje počinjem s nečim poput ovoga:

Ritam je sporiji, ali ako se ustraje, trčanje na kraju donosi rasterećenje od loših misli i sputavajućih emocija.
Katkad me obuzmu čudne misli i pitanja. Npr. gledajući zdanja pored Save, onu sportsku arenu što se užurbano gradi, a izgleda poput gigantske gmo bundeve u ravnici, zatim kad se pogledaju one sablasne zidine od započete sveučilišne bolnice prije 20 godina, dođe mi u glavu jedno matematičko pitanje. Da se bolnica gradila istim tempom, da li bi potencijalno izliječeni u njoj do danas mogli svi stati u dvoranu što se gradi za finale rukometnog prvenstva?
Odustajem od traženja odgovora. Uostalom, tko sam ja da postavljam pitanja i tražim odgovore? Počinjem se sve više i više osjećati kao indijanac u rezervatu svoje trkačke staze. U takvim trenucima dobro dođe ova stvar:

Nakon određenog vremena, kad odbacim nepotrebne misli i nakupljene emocije, osjećam prve znakove endorfina. Osjeća se porast snage, i tada trčanje finiširam jednom starom i dragom pjesmom znakovita naziva Running On Empty, čiji je autor Jackson Browne.

Do idućeg jogginga, lijepo vas pozdravljam!