oBlog od kukuruzne svile

Samo tišina ne popušta
i noći pričaju o beskraju
Tko sam ja uopće
Stražar jednog sna
Šašavi vrač što doziva proljeće
Rekli bi stari ljudi
Besposlen pop i jariće krsti
Kroz paučinu spoznaje
jednom će kroz napušteni podrum
ionako proći nečija ruka
i posegnuti za pravom bocom
što slavi davnu berbu
a rijetki je znalci pamte
Zar će biti važno što je volio netko
te godine davne
može li se kroz okus vina nazrijeti
nešto od poezije
koja se točila tih dana
Sumnjam ...
Zašto onda umilno zazivati
vjerom bez pokrića
dane što dolaze
Čineći sladunjavom neizvjesnost
dajući šansu prikazi koja prati loše dane
da opet prosipa pelin po nadi
i utjehu razori cinizmom
i donese pregršt novih pitanja
Ionako će opet doći vrijeme
To onaj podrumar dobro zna
koje će donijeti dobru berbu
I samo će ostati dobro vino
i poneki stih kojeg više
nitko razumjeti neće

Ovaj me nagli početak jeseni stalno baca u neke nostalgične, sjetne vode. Događaji prolaze pokraj mene kao karavane, a ja ni da se bar malo oglasim ... ni da mahnem repom ... ništa. Međutim, borba protiv korupcije u našem društvu me podsjetila da treba biti oprezan. Nitko od nas nije imun na primanje darova, odnosno, rekao bih da nam je to postalo uobičajeni način ponašanja ...po sistemu: ja tebi, ti meni, ona njemu, on njima ...itd. Kolike sam ja žrtve podnosio da bih ostao na fresh listi! Svaki put kad me netko predloži da se nasučem makar na Almost cool listi, moram posegnuti barem za pršutom ili kulenom ... No, vratimo se priči o korupciji ... već na samom početku najave iskorjenjivanja te pošasti (čini mi se prije dvije-tri godine), napisao sam priču o tome kako čovjek može nastrugati i zbog nekih sentimentalnih razloga ... dakle, do daljnjega sam oprezan, cool i ... ne primam mito, a pogotovo ne dajem ...

Prvi rezultati borbe protiv korupcije
(izvještaj iz ranog proljeća 2006. godine)

Ova beskrajna zima nedavno me navela da učinim jednu sentimentalnu glupost. Naime, slušajući sjeverac kako neutješno cvili kroz zatvorena balkonska vrata mog doma, u meni se probudio dječak koji gleda igru pahulja na vjetru jedne davne zime, i sluša prve uvodne taktove Balaševićeve pjesme „Neki novi klinci“. Sjećate li se šuma košave, zvuka akustične gitare ...i stiha “kroz maglu treperi devet sveća na torti, tad sam dobio par mandarina i malog belog zeca“?
Već sljedećeg dana vrativši se s posla, na opće iznenađenje ukućana, izvadio sam iz kartonske kutije malog bijelog kunića. Kako nikome od dječice nije bio rođendan, a inače i nije uobičajeno da se ovakvi pokloni danas kupuju djeci, svi su s pravom očekivali odgovor na klasično pitanje: „što ti bi odjednom“?
Od svih glodavaca najčešći ljubimac današnjeg dječjeg naraštaja je miš, ali ne onaj koji gricka sir, već optički, spojem na USB port ili bežični.
Mali zečić je vrlo brzo postao glavna kućna atrakcija. Zato se ponašao kao i svaki razmaženi stvor, npr. bio je vrlo izbirljiv u pogledu ishrane. Mrkvica je morala biti mlada, tanka i svježa, salata netom ubrana iz vrta, što je iziskivalo svakidašnje obilaženje tržnice i pažljiv odabir povrća.
Ne mogu vam opisati kako sam zbog toga nestrpljivo iščekivao proljeće, tj. da se konačno zazeleni livada na periferiji grada. Livada je u međuvremenu ograđena, što je dobro, jer će biti zaštićena od utjecaja ispušnih plinova automobila, no nažalost uskoro će postati gradilište, što nije dobro, jer livade tada neće biti.
Čuvar gradilišta je rekao da radovi još neće početi do svibnja i kad zazeleni mogu svakako doći svaki dan ubrati svježeg travnatog bilja za malog zečića. Njegove me riječi obradovaše i idući dan sam mu u znak zahvalnosti odnio komad domaćeg dimljenog špeka, jedan par kobasica i litru dobre šljivovice. Ganut do suza, stari čuvar mi je ponudio da sjednem s njim na čašici razgovora. Međutim, popodnevni mir periferije grada odjednom je prekinula škripa kočnica nekoliko automobila koji se pojaviše niotkuda. Čovjek u sivom šeširu i isto tako sivom mantilu, u pratnji nekoliko policajaca, prišao je pokazujući značku u ruci. Izjavio je da smo obojica uhapšeni zbog davanja i primanja mita.
Na unakrsnom ispitivanju vrlo brzo sam priznao da sam starom čuvaru dao izvjesna materijalna dobra da bih bez javnog natječaja dobio koncesiju na branje trave.
Stari se čuvar htio nekako izvući, rekavši da me zamolio da mu donesem gablec, da se znamo od prije, ali isljednici nisu pali na lukavstva podmitljivog starca.
U pritoru sam upoznao mladića koji je na perfidan način, bonbonjerom, htio podmititi tetu u vrtiću da bi njegov sinčić dobio dvostruku porciju hrane. Teta iz vrtića kroz plač se branila riječima da nikada nije prisvajala kavu, čokolade i druge slatkiše koje je dobila, već je sve podijelila sa svim zaposlenima. Ni na te lukave, kvazialtruistične pokušaje isljedinici nisu nasjeli.
Jedan je mršavi čovjek cijelo vrijeme vikao da je kao poštar samo raznosio penziju i da nije kriv što su ga toga dana dočekali s kolačima ...

Pouka priče: Korupcija je veliko zlo za naše društvo i krajnje je vrijeme da se tome stane na rep (ako se već ne može stati na njušku).

- repriza davne lovačke priče -

Tri lovca sjede na čeki i čekaju početak koncerta čuvenog rogatog filharmonijskog orkestra. Takvi orkestri svojom rikom već tisućljećima očaravaju cijele armije lovaca koji se za tu priliku veru na svoje svečane lože, zvane čeke, da bi u prohladnim rujanskim jutrima slušali taj čarobni zvuk jelenskih mužjaka, koji pred košutama viteški ukrštaju svoje rogovlje i oglašavaju se čarobnim arijama, tj. rikom, ne bi li privukli njihovu pažnju. (momci, deja vu?)
Za tu priliku lovci obuku svoja svečana zelena odijela (koja već stoljećima odolijevaju svim modnim trendovima, prim.a.) i svoje čuvene šeširiće (zagorski: škrlake, op.a.) ukrašene pokojim perom fazana, zubima vepra ili već nečim.

- Brrrrr, daj još malo jegera, hladno je – reče prvi lovac i posegne za flašom iz ruksaka.
- Bela! – reče drugi.
- Meni je već dosta kartanja – reče treći – idem malo surfati po internetu.

Izvukao je svoj laptop i uspostavio bežičnu vezu (zaboga, a kakvu bi inače mogao, jel, hehe).
Prvi i drugi lovac izvadili su sendviče i počeli klopati, a treći je gledao ljepotice na internetu i glasno komentirao njihov izgled.

- Pssssst, tiše, jelene ćeš preplašiti – reče drugi lovac.
- Ok, neću više.

I tako, dok je tišina zajedno s izmaglicom ispunjavala šumu, prekinuta ponekim udaljenim kreštanjem vrana, odjednom se čuo snažan zvuk u blizini – TUUUUUUUUU!
Prva dvojica se smrzoše, zapeo im je zalogaj u grlu.
Evo, počelo je! – reče prvi lovac drugom lovcu, a oči su im sjale od uzbuđenja.
Ma nije počelo, upalio sam ICQ – reče treći lovac.
;-)))

Kad piješ krv drugome, ne hvalisaj se da to činiš za opće dobro.

Ako piješ krv na slamku, ne govori da to činiš zbog umjerenosti.

Krv nije vino, i u njoj nikada, ali baš nikada, istinu doseći nećeš.

Krv nije voda, i nikada nećeš, apsolutno nikada, u njoj utažiti žeđ koju je probudila čežnja za moći.

Ako piješ krv drugima, tko će s tobom podijeliti vino?

Ponekad se uspijem prisiliti na trčanje po savskom nasipu. Svaki put kad mi se desi da vlastiti hipotalamus oslobodi dovoljnu količinu endorfina da me oznojenog posve preplavi, s puno razumijevanja i simpatija gledam na one što trčkaraju, odnosno, joggiraju, osim u danima kad me pobjede unutrašnji otpori i tromost postane glavni savjetnik, tada na njih općenito gledam kao na mazohiste. Tako je to u ljudskoj prirodi, ne čini jednu ćud neka posebna karakteristika, fiksno zadana, već kombinacija dvije ili više podćudi, a svaka je (al)kemičar za sebe. Inače, što se tiče endorfina, taj čudesni neurotransmiter ima funkciju da olakša čovjeku tijekom nekog fizičkog napora, ublažava bolove, djeluje kao blagi stimulans, popravlja raspoloženje, ponekad stvara osjećaj blage euforije, što se može vidjeti na licima onih što plešu čitave noći na nekim feštama (premda se tamo troši još štošta).
Negdje sam čitao da se oslobađa i nakon što pojedemo čokoladu, uzimemo neke droge, a također i tijekom seksa. Što se tiče čokolade, fala lijepa, ne želim se navući na slatko i ugljikohidrate. Na bilo kakvu drogu ni ne pomišljam, fuj ovisnost!
Što se tiče seksa, stvar je puno složenija. Za seks je potrebno dvoje. Za seks nafilan endorfinom u većim dozama potrebna je dobra forma i izdržljivost, a danas su svi umorni i bezvoljni … općenito, ovisiš o volji druge osobe, bila to žena, ljubavnica ili erotska drugarica, pored toga, desi se da pozvone neplanirani gosti, ili zvoni telefon, ili je stalno neka žurba, ili boli glava … dakle, nema tu onog čistog endorfina, već se oslobodi i dio hormona stresa, npr. kortizol, i onda se desi hormonalni bućkuriš. Dozvolite da ilustriram, kao kad biste vrsnom poznavatelju vina otvorili butelju vrhunskog sauvignona i nasipali mu u čašu dopola. Zatim posegnete za bocom nekog glavoboljčeka i dopunite mu čašu. Kako bi vas gledao? Kao što sam sebe gledam ujutro u ogledalu kad se mamuran probudim u 5 h.
Trčanje omogućava prakticiranje i nekih duhovnih tehnika, nešto poput odbacivanja loših misli i emocija, što je u ovom slučaju puno efikasnije i brže nego u slučaju fizički pasivne meditacije. Doduše, nezahvalno je uspoređivati jogging s raznim tehnikama meditacije.
Evo kako to ide kod mene. Prvo se moram prisiliti da obučem tenisice, no prije toga potrebno je kćerima maznuti MP3 player, da ne primjete, te snimiti nešto za pojačanje motivacije.
Kad se osjećam posve cool, pun energije, kad prevladava osjećaj da je cijeli svijet moj, valjda zbog toga kad tlak zraka poraste, krenu sjeverna strujanja u atmosferi, a vlaga zraka padne drastično, tada trčanje počinje nečim poput ovoga:

Nažalost, takvi su trenuci rijetki, češći su dani pod teretom briga, osjećajem zgaženosti tempom života, osjećajem da posrćem, da sam preopterećen … uz to se često javljaju emocije poput samosažaljenja, osjećaja da ne vladam situacijom … tada trčanje počinjem s nečim poput ovoga:

Ritam je sporiji, ali ako se ustraje, trčanje na kraju donosi rasterećenje od loših misli i sputavajućih emocija.
Katkad me obuzmu čudne misli i pitanja. Npr. gledajući zdanja pored Save, onu sportsku arenu što se užurbano gradi, a izgleda poput gigantske gmo bundeve u ravnici, zatim kad se pogledaju one sablasne zidine od započete sveučilišne bolnice prije 20 godina, dođe mi u glavu jedno matematičko pitanje. Da se bolnica gradila istim tempom, da li bi potencijalno izliječeni u njoj do danas mogli svi stati u dvoranu što se gradi za finale rukometnog prvenstva?
Odustajem od traženja odgovora. Uostalom, tko sam ja da postavljam pitanja i tražim odgovore? Počinjem se sve više i više osjećati kao indijanac u rezervatu svoje trkačke staze. U takvim trenucima dobro dođe ova stvar:

Nakon određenog vremena, kad odbacim nepotrebne misli i nakupljene emocije, osjećam prve znakove endorfina. Osjeća se porast snage, i tada trčanje finiširam jednom starom i dragom pjesmom znakovita naziva Running On Empty, čiji je autor Jackson Browne.

Do idućeg jogginga, lijepo vas pozdravljam!

- baš kao i prije tri godine ... repriziramo s posebnim povodom -

Sjećam se jednog putovanja. Bila je nedjelja, negdje oko podne. Vozio sam se vlakom koji je bio doslovno prazan, broj putnika u odnosu na broj konduktera plus strojovođa bio je ravnopravan ili u njihovu korist. Valjda nitko ne putuje za vrijeme nedjeljnog ručka osim tipova poput mene. Zauzeo sam cijeli vagon. Izvadio sam pola pečenog pileta, kruh i pivo iz torbe (ovo lažem, radi bolje dekoracije, dok je preostali dio priče istinit, čak se i ponovio u raznim varijacijama više puta) i dok su prolazili predivni pejzaži na windowsima NNKP (ne naginji se kroz prozor, prim.a.) ja sam žvakao u miru i divio se spomenutim krajolicima i lijepom sunčanom danu jedne lijepe jeseni kad sam bio mrvicu mlađi nego sada (mada se i sada dobro držim, hehe). No dobro, što sam htio reći ovom pričom, uopće se na nazire zaplet, zar ne?
To vam se samo čini, dragi moji. Baš kad ste se uživili u idilu na tračnicama poput mene tog dana, sigurno ćete pomisliti kako tu idilu može prekinuti samo kondukter.
U pravu ste. Vrata od kupea se otvoriše, a iza zavjese na tim vratima provirio je debeljuškasti kondukter s brčićima i zatražio kartu.
Izvadio sam kartu (sigurno ste pomislili da je nisam imao, jel?) i pružio mu.
To je za drugi razred – reče on – a vi sjedite u prvom.
Zaboga – rekoh - nisam niti primjetio, vlak je prazan pa sam pomislio da je svejedno gdje sjednem, putovanje je ionako divna stvar ...
Morate nadoplatiti kartu ili se premjestiti u drugi razred – reče on vrlo službeno.
Zašto bih nadoplatio kad je sasvim normalno, dapače, poželjno prijeći iz prvog u drugi razred. To je sasvim prirodan slijed događanja.
Zato, draga djeco, želim vam uspješan početak nove školske godine!
:-)