- baš kao i prije tri godine ... repriziramo s posebnim povodom -
Sjećam se jednog putovanja. Bila je nedjelja, negdje oko podne. Vozio sam se vlakom koji je bio doslovno prazan, broj putnika u odnosu na broj konduktera plus strojovođa bio je ravnopravan ili u njihovu korist. Valjda nitko ne putuje za vrijeme nedjeljnog ručka osim tipova poput mene. Zauzeo sam cijeli vagon. Izvadio sam pola pečenog pileta, kruh i pivo iz torbe (ovo lažem, radi bolje dekoracije, dok je preostali dio priče istinit, čak se i ponovio u raznim varijacijama više puta) i dok su prolazili predivni pejzaži na windowsima NNKP (ne naginji se kroz prozor, prim.a.) ja sam žvakao u miru i divio se spomenutim krajolicima i lijepom sunčanom danu jedne lijepe jeseni kad sam bio mrvicu mlađi nego sada (mada se i sada dobro držim, hehe). No dobro, što sam htio reći ovom pričom, uopće se na nazire zaplet, zar ne?
To vam se samo čini, dragi moji. Baš kad ste se uživili u idilu na tračnicama poput mene tog dana, sigurno ćete pomisliti kako tu idilu može prekinuti samo kondukter.
U pravu ste. Vrata od kupea se otvoriše, a iza zavjese na tim vratima provirio je debeljuškasti kondukter s brčićima i zatražio kartu.
Izvadio sam kartu (sigurno ste pomislili da je nisam imao, jel?) i pružio mu.
To je za drugi razred – reče on – a vi sjedite u prvom.
Zaboga – rekoh - nisam niti primjetio, vlak je prazan pa sam pomislio da je svejedno gdje sjednem, putovanje je ionako divna stvar ...
Morate nadoplatiti kartu ili se premjestiti u drugi razred – reče on vrlo službeno.
Zašto bih nadoplatio kad je sasvim normalno, dapače, poželjno prijeći iz prvog u drugi razred. To je sasvim prirodan slijed događanja.
Zato, draga djeco, želim vam uspješan početak nove školske godine!
:-)
Post je objavljen 01.09.2008. u 07:33 sati.