MALI SUNCOKRET

Zbogom, dragi moj blog.hr

Početkom 2008. godine pokucala sam na vrata bloga.
Nečujno, pomalo nesigurno, ali s dubokom potrebom da negdje ostavim tragove svojih dana i noći.
Došla sam pisati priče svog života — da ih ukradem zaboravu.
O djetinjstvu koje još uvijek miriše na zavičaj.
O mladosti koja je gorjela snovima.
O obitelji, o korijenima, o studentskim danima.
O ratnim i poratnim godinama koje su nas oblikovale više nego što smo htjeli priznati.
Pisala sam o malim stvarima koje su mi grijale srce i o velikim događajima koji su me mijenjali.
Pisala sam o sebi i o drugima, o onima najbližima, o uspomenama koje su tražile da budu izgovorene.
S vremenom je pisanje postalo navika.
A onda, nakon nekih blog-trzavica zatvorila sam sama sebi vrata, pa opet pokucala krajem iste godine na ista, vrata blog.hr-a, uvijek otvorena za nas, one " jednom bloger, uvijek bloger"...
A onda je uz naviku, pisanje postalo ljepota.
Tiho utočište.
Mjesto gdje sam mogla biti svoja, ogoljena, iskrena.
Postavila sam sebi cilj: napisati 1001 priču.
I uspjela sam.
Ne zbog brojke, nego zbog upornosti srca koje je znalo da svaka ispisana riječ znači još jedan spašeni komadić mene.
Na blogu sam zavoljela ljude koje nikada nisam fizički upoznala.
Dijelili smo misli, radosti, tuge, podrške.
Stvarali smo bliskost bez rukovanja, bez pogleda oči u oči.
Žao mi je što ih nikada nisam srela izvan ekrana.
A opet — sreli smo se tamo gdje je najvažnije.
Žao mi je što se blog gasi.
U svojoj bolesti nisam mogla pisati kao nekad, nisam bila prisutna posljednjih godina onako kako sam željela.
Ali nikada nisam prestala osjećati da ovdje pripadam.
Hvala ti, blog.hr, što si mi tolike godine bio utočište.
Što si čuvao moje priče.
Što si mi dao prostor da budem glasna u tišini.
Svima vama želim sreću, mir i zdravlje.
I želim da nastavite pisati — bilo gdje.
Jer dok pišemo, postojimo.
Dok dijelimo, trajemo.
Hvala vam.
I zbogom.
Voli vas Biljana