I za kraj priče, do Varadera…
Na trosatnom putu od Havane do Varadera, vidjela sam par većih gradova u daljini, nekoliko manjih kroz koje sam prošla, i dosta sela, a zapamtila samo beskraj zelenila i cvijeća, oronule fasade stambenih zgrada i sivilo siromaštva.
Prošli smo i iznad dijela kubanske prašume i odmorili usput uz pina coladu serviranu u ananasu, a onda, na poluotoku Varadero, čekao me novi, sasvim novi doživljaj Kube. Obala Atlantika u pješčanom beskraju, načičkana hotelima, bazenima, swimming barovima, restoranima, parkovima, palmama, cvijećem, ležaljkama, suncobranima, sjenicama od bambusa... I čekao me odmor. Duga četiri dana, u kojima sam uživala svakog trenutka. Veselila se svemu, jela, pila i beskrajno sretna bila. I poželjela ne spavati, nego čekati tropske zore uz glazbu i najdraži mi od svih popijenih koktela, Tequilu sunrise. P.S. Hvala svima koji su kliknuli ovih dana na moj blog Bilo mi je zadovoljstvo, opet, nakon dugo, dugo vremena, što sam blogerica na Blog.hr-u |
< | listopad, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |