GORAN TRIBUSON: "GORKA ČOKOLADA", ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB, 2004.

JAZZ MRAČNIH TONOVA

Starenje privatnog istražitelja Nikole Banića korespondira s društvenim trenutkom u kojem se već viđeni izopačeni odnosi i obrasci obnavljaju, kao farsa. U skladu s tim likovi koje Banić susreće, osobito oni iz drugog tabora, iz svijeta tajkuna i snobova, sve su bizarniji. Mračni tonovi ovog romana više nisu pesimizam i gorčina osviještenog građanina, nego tuga čovjeka koji na trenutke pomišlja da bi se najradije povukao

"Gorka čokolada" najnoviji je u nizu romana o privatnom istražitelju, a nekadašnjem policajcu, koji posljednjih godina nije baš zatrpan poslovima. Ovoga puta Nikola Banić je unajmljen da prati sina poznatog tajkuna, koji kani bogato unovčiti mapu s navodnim crtežima Josipa Račića što ih je ukrao ocu. No, Banić polako shvaća da tajkunovi ljudi istodobno prate njega; s vremenom će postati svjestan da njegovi naručioci zapravo unaprijed planiraju neuspjeh njegove istrage, skrivajući od lucidnog istražitelja pravi cilj čitave akcije. Zlikovci - a ne radi se tu samo o Svilaru koji unajmljuje Banića da mu prati sina, nego o čitavom organiziranom miljeu tajkuna kriminalaca – Baniću zapravo kane podlo podmetnuti zločin, iskoristiti ga i žrtvovati. Detektiv je uvučen u dvostruku igru: roman ponovno slijedi jedan od klasičnih obrazaca krimića - ali i trilera i špijunskih trilera - za kakvima Tribuson vrlo rade poseže.

Ipak, romani iz ciklusa o Nikoli Baniću nipošto nisu svodivi na profesionalne uratke nastale prema zadanoj matrici, pa čak niti na socijalne romane koji kroz žanrovski konvencionalnu priču istodobno prikazuju ključne momente suvremene Hrvatske. Naravno, lik na čijoj karizmi počiva čitav ciklus doista je dojmljiv i nezaboravan: istražitelj s neurotičnim, dvostrukim odnosom prema bivšoj ženi Lidiji, uvijek socijalno senzibiliziran, uvijek u živom dijalogu sa slučajnim suputnicima i namjernicima, od kojih saznaje podatke važne za svoju istragu, ali s kojima razmjenjuje i osobnije, važnije misli, nadomještajući u tim susretima ispunjenost osobnog života. Bez takvog Banića - i njegovih opuštanja uz pivo i jazz, koji čitavog života istražuje u njegovoj raznolikosti i prati ga pasionirano, kao da time nadomješta monotoniju predvidivih zadataka koji ga zapadaju, ali i predvidivih obrazaca socijalnog života koji ga okružuje i koji mu, kako je stariji, sve više postaje stran - ovi bi romani bili tek prosječni primjerci žanra.

Sekundarna tema

No, postoji još nešto što Tribusonove romane iz ciklusa o Baniću uzdiže iz istovrsne literature: ti romani uvijek imaju drugu, sekundarnu temu, koja se ne javlja ni izravno ni iscrpno, nego više usput, u rijetkim Banićevim introspekcijama i u razgovorima s njegovim uvijek živopisno portretiranim slučajnim poznanicima. Gotovo bih rekla da romani iz niza o Baniću doista ovise o toj drugoj razini: kada je ta druga tema previše diskretno naznačena, ili kada je jednostavno ne prepoznamo, steći ćemo dojam da se radi o slabijem tekstu. Jer Tribusonovi romani definitivno nisu prejednostavni uradci "prema špranci" usporedivi s hitićima domaće estrade koja se Baniću gadi i koja je za njega "nezanimljivo ravna" poput "cirkularne pile ili usisivača za prašinu"; oni su više poput jazz-skladbi koje Banić sluša kad god može i osobito onda kada svakodnevica gubi smisao.

Kao u jazzu, druga tema javlja se i gubi, utihne i ponovno se nametne. Zanimljivo je da je u "Gorkoj čokoladi" ta druga tema postavljena donekle neočekivano: prisjetimo li se recimo "Noćne smjene", situirane u doba nakon "Oluje", u kojoj je optimizmu službenih vijesti suprotstavljen noćni svijet svih onih malih ljudi koji ne dijele euforiju vladajućih, i u kojoj je ta druga tema, taj život neprilagođenih tipova koji žive noću, svakako imala i svoju subverzivnu dimenziju, skrivena dimenzija novog romana možda iznenađuje. Tu sekundarnu temu "Gorke čokolade" jednostavno je imenovati: polagano starenje (Nikole Banića) i mukotrpno odrastanje (Banićeve kćeri Nike i tajkunovog sina Arna).

Banić je uvijek prezirao moć i moćnike, iz prikrajka i sa sarkazmom, no sada se još više distancirao. Više i nije ozbiljno zabrinut, zbilju vidi kao farsu, uočava grotesknu stranu svega: ne samo ministarskih izjava koje pune naslovnice, nego i oholosti kvaziintelektualnog razmetanja, svakojakih snobova i moćnika, svih koji ortodoksno vjeruju u najnoviju dijetu ili dizajnera, prezirući slabost. Banićevo starenje korespondira s društvenim trenutkom u kojem se već viđeni izopačeni odnosi i obrasci obnavljaju, kao farsa. U skladu s tim likovi koje Banić susreće, osobito oni iz drugog tabora, iz svijeta tajkuna i snobova, sve su bizarniji.

Mračni tonovi ovog romana više nisu pesimizam i gorčina osviještenog građanina, nego tuga čovjeka koji na trenutke pomišlja da bi se najradije povukao. Između zbivanja iz profesionalnog života privatnog detektiva, koja se odvijaju u nešto sporijem ritmu, javljaju se neki prostori i neke teme koji kao da obnavljaju stare Tribusonove opsesije. Prostor bolnice za Tribusona uvijek ima crnu, ferićevsku dimenziju, prostor je to u kojem je moguće sresti besprizorne likove koji su odavno pljunuli životu u lice, i koji odmah priziva "Sanatorij", roman koji je uz "Noćnu smjenu" doista imao važnu i ljekovitu ulogu u pustoši domaće fikcionalne proze sredinom devedesetih.

Umoran od novotarija

Pesimističan kakav je, prema privatnoj klinici Banić je unaprijed skeptičan ("Ti si zapravo anarhist, a anarhisti razjedaju sve pozitivne ideje", reći će mu bivša žena no stalna suputnica Lidija), baš kao i prema trgovačkom centru, kao novom svetištu i sastajalištu, u kojem se Banić i bukvalno ne snalazi. Sarkastičan je i prema umjetničkim trendovima, i satelitskoj televiziji, umoran u svakom susretu s novotarijama suvremenog života. Osjećajući se strancem u svom gradu, pitajući samog sebe "pretvara li se to polako u tromog dinosaura", Banić je naravno i dalje okretan i lucidan, spašavajući još jednom svojom dovitljivošću birokratsku uspavanost kolega policajaca, koji ni ne slute da ovoga puta istraga neće ostati bez dokaza.

Tribuson je na glasu kao jedan od rijetkih pisaca iz generacije koja se afirmirala početkom osamdesetih godina koji su uspjeli preživjeti upad novog naraštaja te zadržati naklonost i publike i kritike. Bez namjere da bude u trendu (pomalo poput Nikole Banića), ustrajući u sklonosti recikliranju – to jest najčešće ipak vrlo kreativnom obnavljanju – svojih starih tema i obrazaca, Tribuson je autor opusa bez pravih promašaja, s čijom se ujednačenošću može uspoređivati malo koji domaći pisac. Ono što najviše volim u njegovim krimićima je ta prožetost radnje mračnim, okultnim, pesimističnim tonovima, koji kao da su "posuđeni" iz jednog drugog dijela autorovog opusa, onog fantastičarskog, ta dvostrukost koja uvijek ostavlja dojam bogatog, složenog i neiscrpljenog autorskog svijeta.