'Good night, thank you, and may your God go with you'

Tako je svaki svoj nastup završavao najsmješniji Irac na svijetu, David Tynan O'Mahoney, poznatiji kao legendarni Dave Allen (1936-2005.). Gdje god taj stari ateist završio, sretno mu bilo.

Nekoliko generacija naših TV-gledatelja osjeća vječnu zahvalnost Saši Zalepuginu što ih je u svojim "Nedjeljnim popodnevima" sedamdesetih upoznao s neponovljivim Daveom Allenom, uglavnom isječcima iz njegovih serija "Tonight with Dave Allen" i "Dave Allen at Large". Odjednom se na ekranima pojavio čovjek u trodijelnom odijelu kojem su, da bi bio zabavan, bili dovoljni njegov barski stolac, obavezna pljuga u ruci i čaša viskija, i najbritkiji, najzajedljiviji komičarski um koji se može zamisliti.

Naravno, Dave je snimao i skečeve sa svojom glumačkom ekipom, koji su također bili urnebesno smiješni, ali najbolji je bio u svojim kratkim komentarima, naročito onima na račun bilo kojih autoriteta; posebno su mu omiljeni bili katolički svećenici ("Ja sam ateist, Bogu hvala") - bio je prvi komičar koji se usudio preobući i u papu, zbog čega je i zabranjivan. Bio je po izgledu toliko uglađen da se podigla velika frka oko fuck u jednom njegovu vicu ("Stalno živimo po satu: ustajemo po satu, jedemo i spavamo po satu, ustajemo, idemo na posao... I što nam daju kad idemo u mirovinu? J***ni sat!").

Njegovi najbolji vicevi bili su izvrsni, ali predugi za prepričavanje; uostalom, prilikom prepričavanja nedostaje ono što ih je činilo toliko smiješnima - intonacija njegovog glasa, njegove grimase u pravom trenutku... Evo kako to zvuči ovako na suho, na papiru: Umre čovjek i dospije u raj. Sveti Petar vodi ga okolo i pokazuje mu kako to izgleda. U jednoj velikoj sobi gomila ljudi - pita on tko su, a Petar odgovara: metodisti. Pored druge sobe, Petar objasni da su to anglikanci, i tako dalje. Kod zadnje sobe, Petar zatraži od čovjeka da skine cipele i prođe pored vrata na prstima: "Znaš, tu su katolici, a oni misle da su oni jedini ovdje."



Posebno su zabavne bile njegove priče o tome kako je izgubio pola lijevog kažiprsta ("Nemojte me zvati onim irskim komičarem s pola prsta; ja sam irski komičar s devet i pol prstiju!"), koje su uvijek bile drugačije i sve luđe i luđe - pravu istinu nikad nismo doznali. Lijepo je rekao da "dobar pripovjedač nikad ne dopušta da ga činjenice ometaju". Za jednog Irca iznimno je što nikad nije pričao stereotipne irske viceve (na britanskim otocima su Irci Pat i Mike ono što su kod nas Mujo i Haso); kada bi se osvrnuo na Irsku, bilo bi to zbog politike i terorizma ("Najbrža društvena igra na svijetu igra se po pubovima u Belfastu, a zove se 'dodaj paket dalje'").



Na kraju su godine učinile svoje ("Još uvijek mislim o sebi kakav sam bio prije 25 godina. A onda u zrcalu vidim starog prdonju i shvatim da sam to ja") te je osamdesetih čak prestao s pušenjem tri kutije Gauloisesa na dan ("dosadilo mi je plaćati za ono što me ubija"). Konačno mu je zdravlje popustilo u 68. godini, a mi se nadamo da će obitelj (žena i tri kćeri) poštivati njegovu posljednju želju i na grob mu staviti natpis: "Ne oplakujte me sad, ne oplakujte me nikad, jer neću raditi ništa na vijeke vjekova." Adio, majstore!