Mesa Selimovic

Posljednja priprema za remek-djelo

Meša Selimović je, naravno, najpoznatiji po svojim romanima Derviš i smrt te Tvrđava. Često se kaže da njegov prethodni opus nije mogao nagovijestiti takva remek-djela. Postoji u tom opusu, međutim, svojevrsna umjetnička prethodnica njegovim velikim djelima: kratki roman Magla i mjesečina



Pišući o prvim knjigama Alberta Camusa, Ivo Hergešić ne može skriti divljenje nad formalnom sigurnošću kojom mladi pisac, zapravo početnik, barata književnim izrazom te veli: "Ipak su to pripremni radovi; etide kojima Camus okušava svoju snagu."

Često se post festum dešava da rani radovi velikih pisaca budu smatrani pukom pripremom za kasnija djela. Meša Selimović je, međutim, sam kazao kako sve što je pisao prije romana Derviš i smrt doživljava kao pripremu. Ipak, među svim - kako bi Hergešić rekao - etidama kojima je Selimović okušavao svoju snagu, jedna se vidno ističe po snazi: Magla i mjesečina.

Nije valjda slučajno što upravo ovo djelo u Selimovićevoj bibliografiji neposredno prethodi romanu Derviš i smrt.

Od prve pjesme do Tišina Poslije četverogodišnjeg partizanskog vojevanja Meša Selimović započinje književnu karijeru. Ne treba, međutim, zaboraviti da je on faktički cijelog života težio pisanju. Kao dvanaestogodišnjak napisao je prvu pjesmu, a već dvije godine kasnije objavio je u školskom listu sentimentalnu priču o "staroj Ruskinji, emigrantkinji, koja umire dok svira na klaviru za vrijeme prikazivanja filma o nekoj strasnoj ljubavi dvoje mladih".

Kao gimnazijalac, nakon čitanja Zolinog Žerminala, počinje pisati priče i crtice o tuzlanskim rudarima. Po završenoj gimnaziji, Selimović je otišao na studij u Beograd, a tamo je - na drugoj godini - pokušao neke od svojih mladalačkih priča objaviti u Politici. Međutim, za razliku od Branka Ćopića, Selimović nije imao sreće s Politikom: odbili su sve njegove priloge.

Otprilike u isto vrijeme list Gajret također odbija ponuđeni Selimovićev tekst o poeziji Hamze Hume.

Utučen ovim razočarenjima, Selimović nije pisao faktički ništa punih dvanaest godina. Za vrijeme rata počinje voditi dnevnik, a 1944. godine u partizanskom listu Front slobode objavljuje priču Žrtva i tri reportaže o zločinima pripadnika Handžar-divizije nad srpskim seljacima s Majevice. Dvije godine kasnije, nakon što je rat završio, Selimović će objaviti pripovijetku Pjesma u oluji u beogradskom časopisu Naša književnost. Ipak, u to vrijeme Selimović još nema objavljenu knjigu.

Već naredne godine, međutim, Svjetlost će kao poseban svezak objaviti pripovijetku Uvrijeđeni čovjek Meše Selimovića. Jedan podatak ovdje može biti indikativan: prije skoro šezdeset godina sarajevska Svjetlost štampa književni prvijenac faktički nepoznatog autora u deset hiljada primjeraka!

Književni put Meše Selimovića nastavlja se s zbirkom priča Prva četa objavljenom u Zagrebu 1950. godine. A onda, kao u svojevrsnoj reprizi događaja od prije dvadeset godina, ponovo slijedi decenijska šutnja. Kako reče sam Meša Selimović u svojim Sjećanjima: "Od 1951. godine do 1961. godine nastupio je period ćutanja. Malo obeshrabren, malo nezadovoljan onim što sam pisao, spremao sam se za veliki obračun sam sa sobom." U toj je deceniji jedina ukoričena stvar potpisana Selimovićevim imenom bio scenarij Tuđa zemlja.

Ipak, 1961. godine Svjetlost će u biblioteci Savremenici objaviti prvi Selimovićev roman Tišine. Tako je ovaj pisac "ušao" među romansijere, a upravo će kao romansijer i ostaviti neizbrisiv trag u bosanskoj književnosti.

Psihološka pripovijedna poema Selimovićev romaneskni prvijenac nije, međutim, dočekan odveć blagonaklono. Po sudu Riste Trifkovića došlo je do nesporazuma između ostvarene objektivne vrijednosti romana i kritike, odnosno suda javnosti. A sud javnosti bio je dosta oštar. Selimović se kasnije, iz perspektive klasika, gorko-ironično šalio kako Tišine dobro dođu svima koji hvale Derviš i smrt, a ipak žele da ga - kako on doslovce kaže - ispreskaču. Ovaj put se Selimović ipak nije dao obeshrabriti. Već naredne godine objavit će u knjizi Tuđa zemlja neke starije priče kojima će pridodati i najnovije svoje djelo: kratki roman Magla i mjesečina.

U Sjećanjima, napisanim nakon ogromnog uspjeha Derviša i smrti te Tvrđave, Selimović, usprkos tome, za Maglu i mjesečinu kaže da je njegovo "artistički najuspjelije djelo". Zoran Gluščević će za ovaj roman napisati da je remek-djelo partizanske književnosti, dok će Midhat Begić sa svojom uobičajenom lucidnom preciznošću Maglu i mjesečinu definirati kao "psihološku pripovijednu poemu" te kao jednu od najistaknutijih vrijednosti ovog djela izdvojiti "poetsku simboliku".

Naročito je ova Begićeva ocjena indikativna ako se suglasimo s tezom Predraga Čudića da je klasični roman legitimni nasljednik epa, dok je moderni roman prvenstveno poema, jer je poema po definiciji epsko-lirska tvorevina. Epitet psihološka kao da sugerira daleko "mentorstvo" Dostojevskog, koje, uostalom, priznaje i sam pisac.

Jedinstveno djelo muzičke strukture Pišući o Selimovićevom opusu, Kasim Prohić nije mogao zaobići Maglu i mjesečinu. On u njoj otkriva perfektnu književnu čistotu, naziva je "jedinstvenim djelom u našoj literaturi" i prepoznaje također svojevrsno muzičko ustrojstvo ovog romana. Ilustrirajmo makar jednom rečenicom tu poetsko-muzičku stilistiku kakvu je Selimović ostvario u Magli i mjesečini; ovako, recimo, počinje drugo poglavlje: "Tama, tama, tama, kao pustoš, kao ništa, ni neba nema, ni blizine, ni daljine, svijeta nema, ni ljudi, postoji samo crna praznina što je prožela oči i tijelo, i zemlja što se neprestano otvara i vuče u sebe, stenjući upija sve što joj se približi, neko je pred njim, neko iza njega, na čelu je seljak-vodič, ni glas mu nije čuo, vidio je samo sjenu, zato je bez lica i bez oblika."

Ova duga ritmična rečenica reprezentativan je uzorak vještine i ispisanosti Selimovićeva stila koji se sa Maglom i mjesečinom definitivno formirao. To je sada bio pisac spreman da se okuša sa svojom jedinom pravom opsesivnom temom; poslije Magle i mjesečine Meša Selimović je napokon mogao napisati Derviš i smrt. Zanimljivo je također da i motivski (a ne samo stilski) Magla i mjesečina predstavlja svojevrsnu suptilnu uvertiru za Derviš i smrt.

Ova priča o mladom seoskom bračnom paru što se u svojoj kući brine za ranjenog partizana zasigurno spada među najbolja bosanskohercegovačka književna djela koja tematiziraju Drugi svjetski rat. Troje glavnih likova vrsno su psihološki dočarani, a rasplet neizbježno ide prema tragediji.

Najstrožiji kritičar Magle i mjesečine bio je sam Selimović. Na jednom mjestu kaže kako je roman stegnut, neopušten, nerazvijen u dijelovima, neprodubljen u psihologiji, s loše vođenom fabulom, bez određene ideje. Ovo je, naravno, odveć oštar sud. Možemo zapravo kazati kako Magla i mjesečina u Selimovićevom opusu ima isto ono mjesto koje u Marquezovim sabranim djelima zauzimaju njegovi rani radovi: to je ozbiljna i dobra književnost koja autora stavlja među najbolje pisce svog jezika; to nije ono što ga je učinilo klasikom, no bez toga ne bi ni bilo Derviša i smrti, odnosno Sto godina samoće.