| siječanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
23.01.2007., utorak
susret...
 Srela sam ga neku večer, sasvim slučajno. Mogla bih slobodno reći i neželjeno. Dugo se nismo vidjeli, svatko je bio zaokupljen svojim životom i kretao se svojim svakidašnjim ustaljenim stazama... a i nisam ga htjela vidjeti izbjegavajući pritom sva mjesta gdje bi se to eventualno moglo dogoditi... stoga, nije bilo raskršća na kojima bi se mogli naći oči u oči. Gledajući njegov iznenađujući pogled tu večer dok mi je prilazio osjetila sam tup udarac duboko u sebi... U prvom sam trenutku bila ljuta na sebe znajući da sam se nakon dugo vremena pojavila na mjestu gdje sam znala da dolazi... prevrtanje različitih nijansi osjećaja u meni se nastavilo... Naravno uslijedilo je kulturno pozdravljanje sa kiselim osmijehom sa moje strane i poljubac u obraz kao da nam je drago što se vidimo nakon toliko vremena. A u meni i dalje onaj tupi, hladan osjećaj, istovremeno tako strašan i neugodan sa velikom željom da cijela ta farsa ponovnog susreta što prije nestane, ne znam zašto ali mislim da sam u svemu tome čak i pocrvenila, kao neka klinka. Nakon što se udaljio od našeg stola osjetila sam veliko olakšanje... kao da više ne moram glumiti da sam sretna što ga vidim jer... davno me povrijedio... davno je naša priča trajala... ako bi se to moglo uopće tako i nazvati, jer ono što smo imali je bila samo fizička privlačnost i površna želja za daljnjim upozavanjem iako se neki klik dogodio... svidjeli smo se jedno drugome tada... Poznajete li onaj osjećaj kada nakon što Vas netko povrijedi drugačije od drugih, želite mu to vratiti? Ne na onaj klasični okrutni način nego onako da ga boli iznutra... u srce kao što se to Vama dogodilo... sretna slika nove zaljubljenosti raspala se na sto minijaturnih raznobojnih stakalaca koje više nije bilo tako jednostavno pokupiti, a kamoli smisleno zalijepiti natrag... jer povrijedio je klinku koja sam tada bila... ali istovremeno želite tako žarko biti uz tu osobu i iznova slušati njegova obrazloženja zašto je cijela ta priča dobila upravo taj nastavak... razlozi zvuče glupo, jadno... ali svejedno... vuče Vas... Slučajno i ostatak smo večeri proveli u istom društvu... Stajali smo tako jedno pored drugoga... ja pokušavajući se zabavljati bez toga da se susretnem s njegovim pogledom... ne osjetim ni najmanji dodir, makar i slučajan, s njegove strane... ništa, samo onako hladno... coolerski kako je on to inače jako dobro odrađivao... Ali igrom slučaja započeli smo razgovor... Isprva neobavezan razgovor o glupim stvarima... a nakon toga priča je došla na nas... na vrijeme kada je sve stalo, naš bilo kakav daljnji kontakt... i ne znam što me vuklo neprestano dalje da sve to slušam... vjerojatno ona jaka želja koju sam maloprije navela... ili su nam se pogledi susreli na onaj isti način kao i davno prije... htjela sam čuti njegovu priču... iznova... U nastavku večeri pogledi su se nizali, a i priča je išla sve dublje... vuklo me i dalje... htjela sam stati, vratiti mu moje tadašnje razočaranje i bijes u lice... odbiti ga od sebe kao najgoreg neprijatelja, ali nisam to napravila... zašto? Vjerojatno jer sam glupača koja se ponekad previše vraća u prošlost želeći ispraviti neke stvari i sa nekih slika jednostavno obrisati bol... kao da je to moguće... kao i nastaviti sa pričom koja je odavno bila zakopana u onu kutiju uspomena koju otvaraš samo kada moraš... Nakon mnoštva izrečenih riječi... dolazak kući, sve kao u bunilu, kao u snu... U zrcalu sam vidjela svoje lice iz kojeg se sve dalo pročitati... |
