01.06.2005., srijeda

No Title Sunčano septembarsko popodne. Već sat vremena mama joj popravlja kragnu, otresa samo njoj vidljive čestice prašine sa djevojčicine odore. Kosu joj je skupila u rep i na glavu stavila plavu 'partizanku' sa sjejnom crvenom petokrakom na njenom čelu. Crvena marama joj je svezana oko vrata... sve 'pod konac'. Crve ulaštene cipele (iako nisu bile 'lakane'), prvi put obučene škripale su pod svojim prvim koracima na njenim nogama. Roditelji su joj sjali od ponosa. Njihova jedinica kreće u školu, a danas polaže i 'pionirsku zakletvu'. Otac, upravnik centralne pošte i majka domaćica...upoznali su se za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ona je bila iz imućne porodice, a on čovjek koji je obećavao. Bio je oficir u vojsci i ona mu se divila, kao što su se sve djevojke u tom vremenu divile partizanima. Otac, kome je još od rata ostalo vojno držanje, uspravno i mirno, obukao je svoje najbolje odijelo. Majka, novu haljinu, skrojenu specijalno za ovu priliku. Pozvali su fotografa da ih ovjekoviječi u jednoj fotografiji. On ih je namjestio u odgovarajuću pozu ističući Marijanin položaj i značaj dana koji se obilježava fotografijom, jer je ona bila u centru pažnje. Stajala je između roditelja, majka Marija je stajala sa njene lijeve strane, a otac Ivan sa desne. Blagi smiješak, ali oči pune ponosa, ostali su na trenutak zaslijepljeni kada je sijalica pukla što je značilo da su uhvaćeni u vremenu. Marijana je krenula u Osnovnu školu nedaleko od njihove porodične kuće. Tu je prvi dan upoznala svoju najbolju prijateljicu Sanju. Kako su živjele u neposrednom susjedstvu, bile su nerazdvojne. Kako se moglo i pretpostaviti, upisale su istu gimnaziju, a njihovo prijateljstvo je iz godine u godinu sve više jačalo. Početkom njihovog gimnazijskog doba u Sarajevu su se pojavili i prvi televizori, što im je bila veća atrakcija od bilo kakvog dečka. U kasnijim godinama gimnazije, javile su se i prve zaljubljenosti... svojim tajnim, ili pak samo nikome sem njima razumljivim znakovima kometarisale su one koji su im se sviđali. Godine su prolazile i bližio se kako maturalac tako i njihovo razdvajanje jer se Marijana odlučila za Pravo, a Sanja za Ekonomiju. Njihov zadnji školski zajednički put bio je maturalno putovanje u Grčku. Uzbuđenje je bilo u stanju usijanja. Sa autobusnog kolodvora, mahali su im roditelji sa suzicama u očima kada je vozač upalio motor njihova autobusa. Na maturalcu su proživjele svoje prvo pjanstvo i doživjele nezaboravno, zabranjeno im tada, iskustvo koje će ostati samo njihova tajna. Diplomirale su u roku, postale članicama Partije i roditelji su bili ponosni njima. 'Uspjeh roditelja se očituje po uspjehu djeteta', držali su se te teze... Sanja se zaposlila u Energoinvestu, a Marijana u PTT-u... u tadašnjim top ten firmama. Nekoliko godina nakon njihovog na neki način 'osamostaljenja' i 'sticanja kruha u vlastitim rukama' stiglo je i Sanjino vjenčanje, a potom i Marijanino. Marijana se udala za Gorana, starijeg kolegu sa fakulteta, koji je uprkos zatvorenosti tada socijalističkog okruženja u kom su živjeli bio zaluđen tehnikom. Radio je u Iskri, a dodatno je započinjao vlastiti posao makar samo na papiru. Sanja se udala za Adnana, pedijatra po zanimanju nekoliko godina starijeg od nje. Bez obzira na bračne 'obaveze', svaka srijeda je bio dan rezerviran samo za njih dvje. Sanja iako je željela, nije mogla dobiti vlastito dijete, pa je to kompenzirala u Jani, Marijaninoj kćeri koja se rodila u trećoj godini Marijanina braka. Zbog Goranove prezauzetosti vlastitom karijerom, Sanja je Jani bila druga majka i drugi otac, sve u jednome. Kada je došao dan Janinog polaska u školu, Pioniri su ukinuti. Marijana je svojoj kćeri pokazala staru sliku gdje stajala sa roditeljima na dan njenog polaska u školu. Razlika među njima dvjema je što njena kći neće polagati pionirsku zakletvu. Ko je uopće mogao i naslutiti što će se uskoro početi dešavati. Sa Janom u razredu u suočenju sa novim ljudima i samom školom, su bile Marijana i Sanja...Goran ih je čekao pred školom jer je Jana željela Sanju a ne njega pored sebe. Izgledao je malo ljubomorno, ali je shvatao da je to njegova greška. Jana je bila zadnja generacija osnovaca kojima je u knjižici pisao da su državljani SFR Jugoslavije. Ubrzo je u Bosni počeo rat. Marijana, Jana i Goran napustili su Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu. Zaputili su se u Njemačku, k Marijaninoj rođaki. Jana, niti njen otac, nisu mogli shvatiti tako čvrst zagrljaj Marijane i Sanje... kao da im je posljednji, kao da više neće biti njihovih srijeda. To im je i prokomentarisao. Suze su im klizile niz lica. "Vratiti ćemo se čim prije, čim se smiri, neće ovo dugo potrajati, ne smije, nije u redu...", jecala je Marijana. Sanja je razumjela... imali su malo dijete. Jana je marijani bila sve... Jana, Sanja, njihove srijede, pa tek onda Goran. Čim su stigli u Dieseldorpf, Marijane je Sanji poslala pismo preko Crvenog Križa. Jani nije bilo jasno zašto joj mama tako plače dok je razgovarala preko telefona. Tako je plakala samo kad su joj roditelji umrli. Marijana nikada nije dobila odgovor na svoje pismo, niti je telefonom uspjela dobiti Sanju. Nakon više od pet godina izbjeglištva, vratili su se u Sarajevo. Sve je izgledalo drugačije. Grad više nije bio isti, mada je duh ostao nepromijenjen... Nakon što su se smjestili, svi zajedno su otišli do gradskog groblja k Marijaninim roditeljima. Krenuli su k izlazu, kada im je Marijana rekla u ruci držeći nekoliko bijelih ruža, da je pričekaju na parkingu. Marijani su se suze slijevale niz obraze. Došla je do ploče na kojoj je pisalo "Sanja Katz". Kleknula je i položila ruže na crnu mramornu ploču koja je pokrivala zemlju u kojoj su ležali Sanjini ostaci. Bijele ruže, bijele, koje je Sanja voljela. Plakala je. Iz torbe je izvadila svijeću i zapalila je. "Volim te... i uvijek ću te voljeti", između jecaja je rekla... digla se sa zemlje i krenula k parkingu.

- 19:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #