Truth is the ultimate mind altering drug.

Cesto se u mojim razmisljanjima da naslutiti neka ogorcenost prema krscanskom i opcenito religijskom mentalitetu, ali bih zelio zaobici raspravljanje o "ovozemaljskim" greskama religije, te bih zelio naceti pitanje samog postojanja onoga na cemu su religije (ili bi barem trebale) izgradjene.

Dakle, vecina ljudi smatra da Bog postoji, to ne dovode u pitanje jer im je to ugradjeno odgojem, okruzenjem i nacinom razmisljanja, ne mislim ovdje samo na krscanskog boga, nego i na sva ostala vjerovanja da postoji nesto vise. Smatram da je takav nacin razmisljanja na neki nacin podcjenjivacki, kada razmisljam o tome, uvijek dolazim do zakljucka da se tu jos jednom javlja mehanizam koji nas pokusava uvjeriti da smo slabiji, koji potice iz evolucijske borbe za prezivljavanje. Zbog toga se pitam nije li to zapravo razlog zasto posotjimo i inteligentni smo, dovoljno inteligentni da bismo mogli razmisljati o tome. Nije li taj nagon ono sto nas je natjeralo da postanemo oprezni, iako ga se mnogi cesto nisu pridrzavali, ali nije li to nepridrzavanje zapravo jos jedan kotacic tog mehanizma koji evoluciju vodi do tocke inteligencije i svjesti, jer ti koji su glavom bez obzira ulaziki u sukobe, iz kojih se cesto nisu vracali i nisu neki genetski materijal.

Taj isti mehanizam se javlja i danas, trudi se da nam na neki nacin pokaze da nismo sretni, jer dok god u glavi imamo takvu sliku sebe, trudimo se napradovati, to jest evoluiramo, bez obzira sto cesto zbog tog mehanizma radimo kardinalne greske, ali te greske nam cesto pomazu da budemo jos bolji. Pa u ostalom, kada nebi imali tog mehanizma, koji nas u nekim slucajima tjera da budemo socijalno autodestruktivni, nebismo bili sposobni za pravu radost, jer bez tuge ne samo da nema radosti, nema umjetnosti, nema glazbe, nema napradka. I koliko god to bio vjecni razlog zbog kojeg su milijuni tuzni, opet je i razlog zbog kojeg su neki drugi sretni, opet je razlog zbog kojeg smo tu gdje jesmo, iako to mjesto nije najsretnije.

Prema tome, nije li ta misao da postoji nesto vise iznad nas, sto nas cesto strasi i koci, samo produzena ruka tog mehanizma. Sad kad sam objasnio taj osjecaj koji ima svako ljudsko bice, koje imam i ja, ali ga objasnjavam kao mehanizam a ne kao neku vecu svrhovitost, dolazimo do drugog argumenta kojeg ce svaki vjernik predociti nevjerniku, tko je onda stvorio svijet. E, pa vidite, sto se tice mene, i nekog mojeg znanstvenog i objektivnog promisljanja o svijetu, svemiru, postanku, od najmanje subatomske cestice pa sve do masivnih crnih rupa, nista od toga ne zahtjeva da bude stvoreno, vec jednostavno postoji. Sto se mene tice, postanak ovog svijeta, zivota i cijelog svemira kakav je, plod je ne ogromnih slucajnosti, nego ultimativne statisticke mogucnosti da ce se u ogromnom svemiru i nevjerojatnom rasponu vremena, morati dogoditi zivot, na ovaj ili onaj nacin. Mozda jesu ogromne slucajnosti da se dogodio na ovaj nacin na koji je, ali da se zivot bas i nije manifestirao sad, manifestirao bi se kroz neko vrijeme, na nekoj drugoj tocki u bespucima svemira, sa ili bez necega da ga stvori.