spookie dizajn

Lela ima psa.
Ime mu je Garo.
Garo laje vau – vau.
( glede hugo-nostalgije,obzirom na današnji dan, citat iz čitanke hrvatskog jezika za prvi razred osnovnjaka, iz razdoblja osamdesetih prošloga stoletja )




I spookie ima psa.
Ime mu je Piki.
I Piki laje vau – vau.
Ali Piki i zavija auuuuu-uuuuu-uu!
I prdi ( pardon, ispušta vjetrove ).
Sveudilj i poprijeko.
I smrdi mu iz usta, cijeli dan.
I ispada mu dlaka ( pardon, linja se ).
Cijele godine.
U mećavastom obliku.
Poput lavina.
A Pikica se voli i češkati.
Češ – češ, drito po krevetu. I jastuku. Mome.
I sliniti.
Također po krevetu.
I povraćati ( srećom, rijetko ).
Ali isto tako ne po svojoj dekici.
Nego na moju dekicu pored.
(Bjutiful.)
O konstantnoj koljaži sa svim mogućim vrstama pasa muškoga roda u kvartu, da i ne govorimo..
( Kuje u tjeranju također ne bih spominjala, to je posebna priča, veterinarske naravi )....
Da mu ne pokvarim ionaklo skrckani ugled, neću ni govoriti o grijesima u dolasku.
Recimo o susjedovoj kokici. Jadna...
I o ona tri dana muke, očaja, svađe, ludila i prijeđene kilometraže....
Blatne šape, smradnost nakon uvaljavanja u govanca, te ine nepodopštine karaktera prljavog rublja, ne bih iznosila u javnost...
Ali sve mu je oprošteno, jer on je ipak, moj ( i Pipi, i Flofi, i Cmuki, i tovar, i pajcek,i Pikić, i Mikić i Cmukić, i tumplek, i sve po spisku.... )
Moj Piki.