Moj tjedan počeo je biti ogromna kolotečina, a to me ne veseli.
A sutra je nedjelja. Mrzim nedjelju.
Nedjelju ponekad volim jer znam da samim time što dolazi da je dalja ona iza nje.

Tužno. Možda. Ali ja zbilja ne volim nedjelju. Mnogi ju ne vole.
Jer je znak za početak sljedećega tjedna. Jer je podsjetnik na uvijek iznova. Školarci ju ne vole. Ona ih podsjeća na sve što nisu napravili.

Dosta o nedjelji. Nemojmo razmišljati o stvarima koje ne volimo. Ne razmišljaju ni one o nama. Osim kako da nas prevare. Ocrne. Povrijede. A mi se nećemo spuštati na tu razinu, je l te?

Ljudi u mojoj okolini ne cijene značenje vremena. Ne razumiju značenje 10 minuta na primjer.
Kasne 15 minuta i kažu "Što ti misliš da ja nemam ništa za raditi?"
Kasne 10 minuta i kažu "Bože moj, morala sam se počešljati". Što se ja nisam morala?
Kasne 5 minuta i kažu "Sat ti ide krivo."
Kasne 2 minute i kažu "Koja si ti cjepidlaka"

O zašto? Bože, o zašto?
Zašto tako okrutno igraju igru s mojim strpljenjem koje nikada nije toliko malo kao kad ljudi smatraju da bi trebalo biti veliko.

10 minuta je malo. Ako uzmemo u obzir da sat u školi traje 45 minuta.


Ali probajte navečer sami, spremljeni za vani,

u minjaku ili s otvorenom majicom, ili ne mora čak ni to biti....

samo da ste žensko možda...

stajati u nekoj garaži, na nekom platou, u nečijem ulazu i čekat da se osoba
koja ima pametnijega posla,
mora se češljati,
nema namješten sat
ili
je puna uvreda na tuđi račun

udostoji prekinuti agoniju.

Doći nakon 10 minuta.
Ili više.

I slatko se nasmijati na vaše pokušaje da objasnite što ste pretrpjeli u tih 10 minuta.

Ok, svi smo mi takvi, priznajem. Svi kasne, neki češće neki rjeđe.
Neki skoro uvijek, neki skoro nikad.

Ali probajte u potpunoj tišini prebrojati samo 10 sekundi...
i koliko to mnogo jest...
kad se koncentrirate na to...




Nije lijepo kasniti...



I da, kasnim i ja.
Zbilja.

I znam da me to ne uzrujava.
Ali ovo nije post da se osjetite krivima.

Ima i onih drugih ekstrema.

Npr. moja sestra u školu će doći i do 40 minuta ranije, jer ako onaj bus na koji ide fula, zakasnit će.
A uvijek ide bus.
Ali možda se dogodi da ne ide.
Možda.
A ako ovaj na koji ide inače fula, ima taj jedan iza...


Koji lost of time...

Za mene.

I onda ti se još dogodi da povrh toga što dođeš debelo ranije, netko debelo kasni.



Ljudi trebaju procijeniti vrijeme.
Razmislim li malo o tome koliko vremena bih imala više da skupim sva svoja kašnjenja i sve što sam čekala dok mi je netko kasnio...

Mnogo.

Čak i onoga što sam došla ranije.

Mnogo vremena.

Vremena koje mi ovih dana curi iz prstiju.

I bježi...
A bome se izvježbalo, o vrijeme, zločesto vrijeme...

I toliko je umaknulo da mogu samo kaskati za njim, a njegova prednost sve je veća...

Trebam li odustati od traganja za izgubljenim vremenom???

Napisat ću nešto novo jer mi je onaj zadnji post predugo u igri.
Možda nije dobar razlog za post.

Ovaj tjedan je počeo relativno dobro. I završit će, ako Bog da tako.
Danas je već otpočelo Valentinovo.

Kažu svi da oni koji su u vezi vole taj blagdan, a oni koji nisu da ga preziru.

Danas su svi u gradu voljeli taj blagdan.

Jer ja nisam vidjela toliko ljudi načičkanih u Importanne Centru ni za Božić.

Nisam ni znala da Zagreb ima toliko ljudi.
Kamoli toliko ljudi koji su u vezi.
Možda su svi vodili svoje braće / sestre da odaberu dar za bolju polovicu?

Možda su vodili mame?

Ja sam vodila prijatelja.

Najboljega prijatelja.

Morat ću priznati da prijatelj zbilja mora biti dobar, ako pristane ići s vama kupovati dar za bolju polovicu.
No, ja sam žensko.
Pa za goru.
No, to ne mijenja na stvari...

Nemaš vezu.
Nemaš nikome kupiti nešto za Valentinovo.
I kažeš da ni ne želiš.

A onda te najbolja prijateljica natjera da ideš s njom?
Vidite li tu okrutnost?


Ja ju nisam vidjela.


Moj najbolji prijatelj ju je vidio.

No, ipak je išao.
Neću spominjati ime svoga najboljega prijatelja.
Ne želim da ga se prepozna.

Želim da ovaj post bude spomen na njegovu današnju žrtvu.
Jer je vidio okrutnost.
A ipak je išao.

Hvala, prijatelju.
Zato i jesi najbolji.

Jučer, dok sam odgađala učenje fizike, spoznala sam neke stvari.
Između ostaloga to da pesimizam nema smisla, ali onako zbilja nema smisla.
Pitate se zašto?
Kažete da ste tako manje razočarani?

Mislim da to nije tako.
Trošite uzalud vrijeme da se uvjeravate da će ispasti loše, kako bi bili ugodno iznenađeni ako ispadne dobro.
Ali mislim da to nema veze s pesimizmom, nego s time kakva je zbilja situacija.

Ako mislim da sam

npr. napisala test loše

ne mogu se uvjeriti da nisam napisala loše jer sam optimist... mogu se uvjeriti da to nije bitno
da će možda priznavati po pola boda
da ću ispraviti i slično...



A ako mislim da sam dobro napisala, onda se ne mogu uvjeriti da nisam.

Mogu se plašiti, što ako nisam.


No opet mislim li da jesam (što možda neću priznati pred drugima, ali mislim to) onda ću sama biti razočarana kad shvatim da nisam.

A čak i ako sam dovoljna recimo "glupa" pa zbilja mislim da sam napisala dobro i ne napišem, onda ću "patiti " samo ono vrijeme krakto nakon rezultata i zaboravit ću to,

kao što sam zaboravila mnoštvo loših ocjena do sada,
i ja
i vi
i svi mi.


A da se cijelo vrijeme grizem i na kraju ispadne da sam u pravu, hoće li mi pomoći to što kažem, a dobro, nisam drugo ni očekivala?
Ne, sam ću misliti da sam još i glupa jer se i dalje osjećam razočarano, a znala sam.



Nije li život prekratak?
Nije li vam dosta da vas ljudi uče što će vas povrijediti kasnije pa da to ne činite?
I govore vam da prestanete patiti za dečkom koji se sam zafrkava s vama, jer samo patite, a vama je svejedno jako lijepo i uživate tijekom svakoga trenutka, a čak i kad znate da je istina?

Pustimo razmišljanje.
Mladi smo.
Ne žele unuci slušati o baki koja je učila i plela doma.
To se bake iz prošlosti.

Mislim da treba uživati u svakom trenutku.

Ako ništa, kad budemo patili, imat ćemo se čime utješiti.
Da nam je barem onda bilo lijepo...

I neće biti onoga... a što bi bilo da sam probala....???


A KAKO TO SPRIJEČITI OSIM DA ZBILJA PROBAMO?