|
Jučer, dok sam odgađala učenje fizike, spoznala sam neke stvari.
Između ostaloga to da pesimizam nema smisla, ali onako zbilja nema smisla.
Pitate se zašto?
Kažete da ste tako manje razočarani?
Mislim da to nije tako.
Trošite uzalud vrijeme da se uvjeravate da će ispasti loše, kako bi bili ugodno iznenađeni ako ispadne dobro.
Ali mislim da to nema veze s pesimizmom, nego s time kakva je zbilja situacija.
Ako mislim da sam
npr. napisala test loše
ne mogu se uvjeriti da nisam napisala loše jer sam optimist... mogu se uvjeriti da to nije bitno
da će možda priznavati po pola boda
da ću ispraviti i slično...
A ako mislim da sam dobro napisala, onda se ne mogu uvjeriti da nisam.
Mogu se plašiti, što ako nisam.
No opet mislim li da jesam (što možda neću priznati pred drugima, ali mislim to) onda ću sama biti razočarana kad shvatim da nisam.
A čak i ako sam dovoljna recimo "glupa" pa zbilja mislim da sam napisala dobro i ne napišem, onda ću "patiti " samo ono vrijeme krakto nakon rezultata i zaboravit ću to,
kao što sam zaboravila mnoštvo loših ocjena do sada,
i ja
i vi
i svi mi.
A da se cijelo vrijeme grizem i na kraju ispadne da sam u pravu, hoće li mi pomoći to što kažem, a dobro, nisam drugo ni očekivala?
Ne, sam ću misliti da sam još i glupa jer se i dalje osjećam razočarano, a znala sam.
Nije li život prekratak?
Nije li vam dosta da vas ljudi uče što će vas povrijediti kasnije pa da to ne činite?
I govore vam da prestanete patiti za dečkom koji se sam zafrkava s vama, jer samo patite, a vama je svejedno jako lijepo i uživate tijekom svakoga trenutka, a čak i kad znate da je istina?
Pustimo razmišljanje.
Mladi smo.
Ne žele unuci slušati o baki koja je učila i plela doma.
To se bake iz prošlosti.
Mislim da treba uživati u svakom trenutku.
Ako ništa, kad budemo patili, imat ćemo se čime utješiti.
Da nam je barem onda bilo lijepo...
I neće biti onoga... a što bi bilo da sam probala....??? 
A KAKO TO SPRIJEČITI OSIM DA ZBILJA PROBAMO? 
|
