Moj tjedan počeo je biti ogromna kolotečina, a to me ne veseli.
A sutra je nedjelja. Mrzim nedjelju.
Nedjelju ponekad volim jer znam da samim time što dolazi da je dalja ona iza nje.

Tužno. Možda. Ali ja zbilja ne volim nedjelju. Mnogi ju ne vole.
Jer je znak za početak sljedećega tjedna. Jer je podsjetnik na uvijek iznova. Školarci ju ne vole. Ona ih podsjeća na sve što nisu napravili.

Dosta o nedjelji. Nemojmo razmišljati o stvarima koje ne volimo. Ne razmišljaju ni one o nama. Osim kako da nas prevare. Ocrne. Povrijede. A mi se nećemo spuštati na tu razinu, je l te?

Ljudi u mojoj okolini ne cijene značenje vremena. Ne razumiju značenje 10 minuta na primjer.
Kasne 15 minuta i kažu "Što ti misliš da ja nemam ništa za raditi?"
Kasne 10 minuta i kažu "Bože moj, morala sam se počešljati". Što se ja nisam morala?
Kasne 5 minuta i kažu "Sat ti ide krivo."
Kasne 2 minute i kažu "Koja si ti cjepidlaka"

O zašto? Bože, o zašto?
Zašto tako okrutno igraju igru s mojim strpljenjem koje nikada nije toliko malo kao kad ljudi smatraju da bi trebalo biti veliko.

10 minuta je malo. Ako uzmemo u obzir da sat u školi traje 45 minuta.


Ali probajte navečer sami, spremljeni za vani,

u minjaku ili s otvorenom majicom, ili ne mora čak ni to biti....

samo da ste žensko možda...

stajati u nekoj garaži, na nekom platou, u nečijem ulazu i čekat da se osoba
koja ima pametnijega posla,
mora se češljati,
nema namješten sat
ili
je puna uvreda na tuđi račun

udostoji prekinuti agoniju.

Doći nakon 10 minuta.
Ili više.

I slatko se nasmijati na vaše pokušaje da objasnite što ste pretrpjeli u tih 10 minuta.

Ok, svi smo mi takvi, priznajem. Svi kasne, neki češće neki rjeđe.
Neki skoro uvijek, neki skoro nikad.

Ali probajte u potpunoj tišini prebrojati samo 10 sekundi...
i koliko to mnogo jest...
kad se koncentrirate na to...




Nije lijepo kasniti...



I da, kasnim i ja.
Zbilja.

I znam da me to ne uzrujava.
Ali ovo nije post da se osjetite krivima.

Ima i onih drugih ekstrema.

Npr. moja sestra u školu će doći i do 40 minuta ranije, jer ako onaj bus na koji ide fula, zakasnit će.
A uvijek ide bus.
Ali možda se dogodi da ne ide.
Možda.
A ako ovaj na koji ide inače fula, ima taj jedan iza...


Koji lost of time...

Za mene.

I onda ti se još dogodi da povrh toga što dođeš debelo ranije, netko debelo kasni.



Ljudi trebaju procijeniti vrijeme.
Razmislim li malo o tome koliko vremena bih imala više da skupim sva svoja kašnjenja i sve što sam čekala dok mi je netko kasnio...

Mnogo.

Čak i onoga što sam došla ranije.

Mnogo vremena.

Vremena koje mi ovih dana curi iz prstiju.

I bježi...
A bome se izvježbalo, o vrijeme, zločesto vrijeme...

I toliko je umaknulo da mogu samo kaskati za njim, a njegova prednost sve je veća...

Trebam li odustati od traganja za izgubljenim vremenom???