Pojavio se.
Kad tad se pojavi.
Sve se nekako pojavi pa tako i ovaj blog »dunja i kiseli krastavac«
Recimo da se pojavi iz ništavila u bezdanu svemira.
Svijet se dakle javio u svemiru!?
Svemir se osuo pjegama vremena. Zvijezdama, kometima...
Crnim rupama i crvotočinama kakvim je izbrazdana i koža našeg lica i tijela…
Postojanje se tako očituje u tijelu i mesu svijeta, a mi ga promatramo iznutra…
Kako sam odjednom došao do nas? Kako smo se mi javili u okruženju, u samom središtu, u srcu postojanja? Kako smo odjednom postali tvorevina tvorca? Ali nije važno! I mi smo se pojavili tu i promatramo svijet oko sebe i promišljamo vlastiti život.
Odjednom: tek tako…
Kao pitanja što traže odgovor pa kreču drugim smjerovima.
Recimo: Koji je smisao?
Bitak? Bitak svega… I postojanja? I svijeta? I nas?
Ima li uopće spoznaje koja toliko duboko prodire u zamisao?
Zamisao je, naravno tvorba, umjetničko djelo što ima svrhu, možda malko nejasnu, poput slutnje, ali ipak neko značenje koje se može shvatiti. Kako?
Pa recimo kao šala. Neslana božja šala!
Čovjek je dakle pojava božje šale na sliku i priliku poput božje. I trebala bi odražavati i očitovati Boga? Trebala bi kažem, mada mu često postupci nisu stvaralački nego uništavanje.
Zašto?
E pa to: zašto, izraz je pitanja što odaje nemoć, neznanje, nesigurnost… A to bi pak možda najbolje mogli razumjeti promotrimo li ljudsko stvaranje. Kakvo? Pa promotrimo umjetnost. Uzmimo pisanje romana. Trenutke stvaralačkog nadahnuća romanopisca i o tome kako zaživi ili ne živi njegovo djelo.
Koje to djelo i kojeg to romanopisca?
Uzmimo mene kao pretpostavku tog neobičnog tvorca romana od niza šala…
I šaljivih fragmenata.
Kao smiješnih odlomaka zamalo prepisanih iz stvarnosti u svakom smislu…
Stvaran trenutak u zabiti svemirskog bespuća koji bi znanost poput fizike smjestila u određeno vrijeme i prostor pa zadirući još dublje govorila…
Ah, to što bi znanost kazivala to nimalo niti je šaljivo niti izaziva osmjeh, a bogami niti objašnjava pojavu ovog mog trinaestog još neobjavljenog romana.
Poantu najbolje sažima poruka na stranici kalendara.
Okreću iz dana u dan.
Svakodnevno nude neki novi savjet.
Neko novo priopćenje…
Pojavio se tako, kao i sve što se pojavi kad-tad…
Pojavio se dakle svijet Dinja i Kiselih Krastavaca, a Vi ako…
A vi ako, dragi moji blogeri, ako marite već o tomu kako izgleda pa…
Pa me o tome i propitkujete, evo…
Evo prepisat ću ga samo za Vas:
Smijeh je osobiti lijek koji nam pomaže pri sagledavanju životnih problema. Osvijetli ih blaženstvom i hrabri. Pomaže u pronalaženju radosti čak i tada – zapravo baš najviše u trenutku koji vam se čini bezizgledan.
Smijeh je izuzetna spasonosna čarolija, a ne izlaz za nuždu kad vam izgleda da nemate više niti jednog jedincatog rješenja.
Smijeh je rješenje kad više nemate niti jednog asa životnog užitka u rukavu…



PS


čestitku, što kao da sam je 'ukrao' na kiosku, možete pogledati ovdje: link