AKO je zatim druge strane divnih ženskih grudiju kao dvije male mirisave dinje što ti čitava svaka u po jednu šaku stane onda je to predodžba muškosti kao Kiselog Krastavca, zar ne?
AKO sam umjesto odgovora na postavljeno pitanje prisluškivao razgovor tri nekrofila dok su na pauzi marendali od trenutka kada su povadili iz vrećica sendviče i počeli ih odmotavati iz folije čuo sam:
Prvi: "Ja obožavam svježi leš. Toplo mrtvo tijelo staro tek trenutak. Dok svršavam u njenoj još vlažnoj i nesasušenoj dinji, upišanoj zbog straha časkom prije dok sam je davio, to mi pričinja neopisiv užitak."
Drugi: "Ma fuj! Mrtva, upišana… Fuj! Ja volim kad je mrtva barem tjedan dana, a njeno tijelo ukočeno. Pričinja ti se kao rajska djevica: kruta, nepokretna, neupućena, ne zna ništa o tjelesnim užicima i zadovoljstvima… A ja uživljen u ulogu boga koji je podučava, e to su ta božanska čuvstva koja mene običnog prožimaju… Pravi, istinski užitak!"
Treći: "Ma vi ste obuzeti sumanuti glupani obuzeti zelenim i nezrelim voćem!! Ja ne volim mrtvo tijelo ako leš nije stariji od šest do sedam mjeseci."
Prvi i drugi uglas: "Što? Pa što možeš s truplom nakon šest–sedam mjeseci? Onda se već raspada i samo je neupotrebljiva trula lešina!?!"
Treći: "Da se počela raspadati i da je trula to da, ali da je neupotrebljiva to ne! Tek je onda možeš ubadati po čitavom tijelu. Gdje god badneš imaš pravu i po mjeru rupa!!!!"
Nakratko zavlada tišina. Tri nekrofila su odmotali svoje sendviče i slasno zagrizli u njih prepuštajući se svaki svojoj maštariji…
Iz teglice kiselih krastavaca što je u sredini između njih izigravala dekoraciju mrtve prirode i u jednom pretjeranom smislu izgledala kao vaza sa cvijećem u prizoru doručka tri nekrofila na mramornoj ploči grobnice…
Iz spomenute teglice kiselih krastavaca između to troje izvadi treći nekrofil jedan kiseli krastavac držeći ga za vrh i zabacivši glavu stavi iznad zaokruženih usnica kojima ga lagano usiše do prstiju kojima je za vrh pridržavao krastavac. Glasno je mljackao i ispuštao zvuke uživanja još strastvenije kada ga ponovno izvuče.
Nije ponovio postupak nego pogledao u svoje drugove koji su, začuđeni gestom, promatrali.
I onda treći reče drugoj dvojci:
"Eto, baš je ovakav onaj moj kada ga izvadim iz njenog gnjilog trupla..."
"Tako mali, zelen, smežuran i sav nikakav?" upitaju uglas ona druga dva nekrofila glasom koji je odavao njihovo mišljenje o ovome trećem svome drugu.
Mišljenje koje se na neki način slikovito obznanilo postupanjem…
"Ne!" reče treći. "Ne tako mali nego tako kiseo…"

Sada ću dvije dinje iskoristiti za erotski i divan izmaštaj. Neću skrenuti pogled kroz prozor da znam da je prekrasan dan. Moja je supruga otišla tjedan dana u posjet majci, a sin je sa svojim društvom. To bi uljudno trebalo značiti da su dvije mirisave dinje u središtu pažnje.

Ženske sise kao dvije lubenice što sam ih pronašao naslikane negdje na Internetu, nisu ni mrvu poželjnije od dvije mirisave dinje. Niti slasne niti čvrste kao čari takvih malih ženskih grudi poput dvije mirišljive dinje.
Ali ako zbog toga još više nabreknu od ponosa puknut će grudnjak, a dinje poispadati gole golicate pred oči svih okupljenih. Bit će to dvije mirisave dinje kao iz priče o dvije dinje. Priče što se dogodila još ljetos, ali nisam je mogao ispričati radi žene koja mi viri iza leđa čim uključim računalo.
Dakle, dozlogrdila dvjema mirišljivim dinjama njiva i seoski život. Zato odlučile poći svijet pa što bude...
Zanimljivu zamisao, zar ne, u ove, brrrr, mrzle zimske dane sanjariti o tome kako ljetno sunce prži, a dvije mirisave dinje uzmuvale maštu pregršt muškog svijeta. Zato muški svijet i ugura u procjep između te dvije mirisave dinje što se njedra zovu, brdo novca, Iz tog se razloga na žutom licu dvije mirisave dinje javi velika kriška osmjeha. Razjapile žuta usta i obje pokazuju bljedunjavo žućkaste zube, a zatim obje mirišljave dinje kupe pa obuku bikini te odu na ljetovanje.
O, ta moja bludna mašta što ima drugačija sanjarenja koje su dvije mirisave dinje prozrele pa su uglas rekle:
– Nismo mi toliko jeftina roba.
Ali to nije bilo važno. Važan je bio zvuk koji su ispustile. Bio je to isti onakav zvuk kakav ispusti dvoglava kornjača izgovarajući slatkasti ton. Ton što se kotura poput lopte niz stepenice izgledajući još k tome i kao kad progonjen lisicom nizbrdo kotura jež bez bodlji…
Jež kojem su ukrali bodlje sve pa i onu jednu više koju on ima za razliku od njegove drage jež… zaboravio je već tko je ona i još sve…
I dok tako ja pričam i pričam koještarije, dvije su mirisave dinje ipak otišle na daleku plažu od rodne im grude i ruralnog krajolika pitoresknog zavičaja. Poći ću njihovim tragom. Spomenut ću kako su putem prema moru dinje postavile oglas u izloge svake trgovina mješovite robe. Htjele su iz druge ruke kupiti još nikada korištene i ruke i noge. To je bio prvi trag koji nalazim sljedeći ih ka izlazu iz životne učmalosti. Učmalosti što je mene obuzela u višegodišnjem braku.
Ono što sam uostalom odmah zapazio bilo je da se nitko na taj oglas nije ni javio niti na nj nacrtao brkove kako to već mangupi čine pa je još više djelovalo poput zova sudbine ta pomisao da ih slijedim. A zašto sam se tome začudio? Začudio sam se jer ako me sjećanje ne vara čak je i Mona Lisi netko nacrtao brkove. I jer je to AKO bilo izmišljeno ime koje su uzele dinje i kojim su postigle svjetsku slavu. (A opet, onako usput, nitko ih, u selu gdje su rođene i odrasle, nije prepoznao jer tamo se ne prati svjetska moda.)
Ali ipak te dvije AKO bile su na trijumfalnoj svjetskoj turneji prošlog ljeta…i kada su se dvije mirisave dinje u bikiniju dokoturale u grad na obali nisu imale novca za hotel.
Tada legnu nasred najčuvenijih šetališta u središtu grada u podnožje leđa ili iznad trbuha svojih najboljih prijateljica-sljedbenica i tako nastane moda dinja (čitaj: genetski inženjering implementa* plastične kirurgije).
* implement (lat. implementum) med. bolesno debljanje; popunjavanje; pomoćno sredstvo
Što slijedi?
Ono što slijedi doznat ćete AKO vam, sve u svemu, čitava priča o MODI DINJA i nije posve baš jasna i izgleda vam bez veze i još nimalo prikladnom za crnu kroniku u žutom tisku. Neka vas utješi spoznaja kako se ista stvar događa i meni kad zabodem nos iz osobne pobude da pričam priče pa zapuca, puca joj prsluk AKO ako puknem od želje da puknem dvije mirišljave dinje – jer AKO vam je pak u svoj toj priči odista istinski stalo do pucnjave vi ćete na kraju kupiti pištolj i dinju te otići u vrt iza kuće vježbati gađanje. Ja bih ipak radije u slast pojeo barem onu preostalu mirišavu dinju AKO…
A što se pouke ove priče tiče: kome li je još i zbog čega, u ovo suvremeno obogaćeno maštom doba uopće stalo do mirisavih dinji AKO se prepušta erotskim sanjarenjima?!

Pojavio se.
Kad tad se pojavi.
Sve se nekako pojavi pa tako i ovaj blog »dunja i kiseli krastavac«
Recimo da se pojavi iz ništavila u bezdanu svemira.
Svijet se dakle javio u svemiru!?
Svemir se osuo pjegama vremena. Zvijezdama, kometima...
Crnim rupama i crvotočinama kakvim je izbrazdana i koža našeg lica i tijela…
Postojanje se tako očituje u tijelu i mesu svijeta, a mi ga promatramo iznutra…
Kako sam odjednom došao do nas? Kako smo se mi javili u okruženju, u samom središtu, u srcu postojanja? Kako smo odjednom postali tvorevina tvorca? Ali nije važno! I mi smo se pojavili tu i promatramo svijet oko sebe i promišljamo vlastiti život.
Odjednom: tek tako…
Kao pitanja što traže odgovor pa kreču drugim smjerovima.
Recimo: Koji je smisao?
Bitak? Bitak svega… I postojanja? I svijeta? I nas?
Ima li uopće spoznaje koja toliko duboko prodire u zamisao?
Zamisao je, naravno tvorba, umjetničko djelo što ima svrhu, možda malko nejasnu, poput slutnje, ali ipak neko značenje koje se može shvatiti. Kako?
Pa recimo kao šala. Neslana božja šala!
Čovjek je dakle pojava božje šale na sliku i priliku poput božje. I trebala bi odražavati i očitovati Boga? Trebala bi kažem, mada mu često postupci nisu stvaralački nego uništavanje.
Zašto?
E pa to: zašto, izraz je pitanja što odaje nemoć, neznanje, nesigurnost… A to bi pak možda najbolje mogli razumjeti promotrimo li ljudsko stvaranje. Kakvo? Pa promotrimo umjetnost. Uzmimo pisanje romana. Trenutke stvaralačkog nadahnuća romanopisca i o tome kako zaživi ili ne živi njegovo djelo.
Koje to djelo i kojeg to romanopisca?
Uzmimo mene kao pretpostavku tog neobičnog tvorca romana od niza šala…
I šaljivih fragmenata.
Kao smiješnih odlomaka zamalo prepisanih iz stvarnosti u svakom smislu…
Stvaran trenutak u zabiti svemirskog bespuća koji bi znanost poput fizike smjestila u određeno vrijeme i prostor pa zadirući još dublje govorila…
Ah, to što bi znanost kazivala to nimalo niti je šaljivo niti izaziva osmjeh, a bogami niti objašnjava pojavu ovog mog trinaestog još neobjavljenog romana.
Poantu najbolje sažima poruka na stranici kalendara.
Okreću iz dana u dan.
Svakodnevno nude neki novi savjet.
Neko novo priopćenje…
Pojavio se tako, kao i sve što se pojavi kad-tad…
Pojavio se dakle svijet Dinja i Kiselih Krastavaca, a Vi ako…
A vi ako, dragi moji blogeri, ako marite već o tomu kako izgleda pa…
Pa me o tome i propitkujete, evo…
Evo prepisat ću ga samo za Vas:
Smijeh je osobiti lijek koji nam pomaže pri sagledavanju životnih problema. Osvijetli ih blaženstvom i hrabri. Pomaže u pronalaženju radosti čak i tada – zapravo baš najviše u trenutku koji vam se čini bezizgledan.
Smijeh je izuzetna spasonosna čarolija, a ne izlaz za nuždu kad vam izgleda da nemate više niti jednog jedincatog rješenja.
Smijeh je rješenje kad više nemate niti jednog asa životnog užitka u rukavu…



PS


čestitku, što kao da sam je 'ukrao' na kiosku, možete pogledati ovdje: link