Who´s gonna catch me when I fall??
Pa eto, zajedno sa sunčanim vremenom je otišlo i moje dobro raspoloženje. Ne znam o čem da pišem jer stvari koje su mi se dogodile u zadnje vrijeme nisu za blog. Danas smo pod informatikom radili mail adrese, fora. Moja je prada666@net.hr. Tak sam sretna šta sam dobro napisala kartu iz geografije, bar se nadam... Da sad ne trabunjam o školi....
Super mi je jedan post koji sam nedavno pročitala (Matejev), al se ne slažem s time da nakon što nekoga izgubiš treba zamrznuti osjećaje. To sam pokušala, ali ne ide, jednostavno u jednom trenutku shvatiš da si čovjek i da ne možeš dalje. Ja sam uvijek živjela u staklenom zvonu, no ni roditelji te ne mogu od svega zaštititi... Život je težak, pun uspona i padova. Naučila sam da se ne treba osvrtati jer prošlost je prošlost i iako je bolna ne može se vratiti i ponovno nam nauditi. Ja želim živjeti život kojeg ću se jednoga dana s osmijehom na licu sjećati, a ako zato trebam biti i povrijeđena, neka, jer uvijek će tu biti netko tko će mi pomoći ustati. Katkad se čini kao da nema izlaza jer potrebna je cijela vječnost da izgradiš život kakav želiš živjeti, a samo jedan trenutak, jedan krivi potez da sve to nestane....
