Ti koja imaš ruke nevinije....
Za početak SRETNA VAM 2008. GODINA..... Nek vam bude bolja od 2007.....
Pa izgleda da opet pišem.... Ne znam zašto... Neko vrijeme je blog bio uklonjen, no ne znam.... Izgleda da ipak ne mogu bez njega....
S obzirom na to da je stigla nova godina ima i par promjena u vezi bloga.... Prva je dizajn, pa onda mjuza i malo su boxevi drukčiji... I još jedna važna promjena je da ću od sada pisati postove svakog petka.... Mislim da je vrijeme da se malo vratim blogu jer sam ga zapustila....
Neću duljit s obzirom da "pravi" post stiže u petak.... Uglavnom ljudi uživajte u praznicima i nemojte mislit na ništa drugo osim na zabavu....
Za kraj pjesma Vesne Parun u koju sam se zaljubila.... Naslov pjesme je također i naslov posta.....
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!"
Ne zaslužujem....
Ne zaslužujem nikoga i ništa što imam u životu.... Niti obitelj, niti frendove, niti jednog malog crnog.... (pusa...).... Ne znam što sam i dala.... Mislim da sam više uzela..... Ma jooj... U komi sam.... Izgubljena ful.... Samo mi je dosta svega... Nema snage za ništa.... Čak niti za patnju.... Smiješno.... Koliko sam toga zabrljala i još se usuđujem moliti za oprost....
Znam da sam nekim ljudima mnogo boli nanijela i ne znam kako da to ispravim i drago mi je što me jedna osoba izbjegava jer bih samo još pogoršala stvar.... Žao mi je što je sve ovako ispalo.... Ne znam što da drugo kažem jer je prekasno.... Samo si ja to još ne mogu priznati....
Stvarno sam glupa.... Zavaravam se... Mislim kako će sve biti dobro jednoga dana i ispadam lažljivica jer druge uvjeravam u to da će sve biti ok.... A zapravo ni sama u to ne vjerujem.... Kako može sve biti divno i krasno kada se ne trudim oko ničega.... Samo čekam da mi sve padne s neba.... I onda mi se sve kasnije obije o glavu.... Ma i treba.... Neka.... Možda nešto i naučim iz svega toga.... Al vjerojatno neću....
Mrzim osjećaje............!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! MRZIM!!!!!!!!!!! Koliko bi sve bilo jednostavnije da ih nema.... Nitko te ne bi mogao povrijediti niti bi mogao ti koga povrijediti...... To bi bio savršen svijet.....
Nažalost on ne postoji....
Sada želim iskoristiti priliku da se ispričam svima.... Svima koje sam povrijedila na bilo koji način.... Iskreno mi je žao.... I više ni ne čekam oprost.... Samo želim da se zna da mi je žao....
Prestajem pisati blog.... Definitivno.... Glavni razlog je zato što si sama ne mogu oprostiti i ne mogu gledati neke stvari koje pišem na ovom blogu jer me svaki put ponovno zabole.... Stoga je kraj....
I nema nekog briljantnog završetka jer kraj bilo čega nikad nije sretan.... I to je još nešto što sam naučila.... Valjda je bit u tome da daš sve od sebe i očekuješ najbolje iako znaš da će sve loše završiti....
Ma baljezgam....
Odoh.... pa- pa.......
