biti sam

subota naveče. za promjenu sam bila vani. ali,ja tamo uopće ne pripadam. gledam sva ta lica oko sebe,mjesto je bilo ok,čak je bilo i oku ugodno,mislim na muški rod,ali šta da radim pijući colu s nogu u zadimljenom kafiću u kojem s društvom s kojim san došla ne mogu ni pričat od glasne muzike? aj dobro,bar je mjuza bila ok,moran priznat-baš po mome guštu. ali me zato sad boli grlo jer san se morala DERAT! osjećala sam se ko pale sam na svjetu. ili palčica. otprilike. sad kad malo razmislim,malo je koje stvorenje tamo bilo starije od mene. dobro,pretjerujem...bilo ih je. ali ne previše. konobari su sigurno duplo mlađi. uglavnom,malo san se glupo osjećala. nisan znala šta da radim,gdje da gledam,pričat nisan mogla jer me nitko nije čuja šta san govorila... malo san se drmala u taktu,nadam se da nisan preglupasto izgledala. bilo mi je malo i neugodno,znate ono-kad se u nekoj situaciji u kojoj se ne znate snać,jer ono kako inače reagirate sad ne prolazi.

eh...stvarno više ne znam gdje mi je mjesto. imam li ga uopće? da se prebacim na kazališta i muzeje?

osjećam se neprilagođeno. dal da se trudim prilagodit ili da odustanem i prihvatim činjenicu da san bliža 40-oj nego 30-oj?