Bol dodirom potrgana
Mi noćas preskačemo sve riječi
za jedan zalogaj našeg vremena.
I noć se oko nas presjeca tom snagom
što gubi se dodirom i kleca u koljenima.
Znaš li koliko puta sam te stihom
naslutila i dozvala,neznajući da ljubavi je bol
koju neću moći podnijeti
a da ne padnem pred njene noge.
Ne poričeš tugu razvodnjenu u par suza
i blažiš je stiskom tijela
dok strpljivo i nečujno kidaš jedan po jedan
svaki dan,svaki sat čekanja
utkan u rubove moje tkanine.
Nečujno, da javu snom ne probudiš,
da ne pomisliš kako se moraš
pridignuti sa uzglavlja svjestan praznine,
očaja,u nadi koju slama svjetlo dana.
Gledam u oči žudnju,
kako se spremno ogolijeva u strasti ruku,
bilježiš je na mom vratu žednim usnama,
slušam je,kako diše i nadima mi grudi
pretočena u svaku kap krvi
putem tvog pogleda.
Ta žudnja, bez srama progovara
u prstima nasukanim na nagost istine
kroz svaku poru moje kože kojom ti dišeš,
u lovu na moj dah tebi blizu,
poljupcem što traje beskrajem vječnosti.
Ne ostaje više ni jedna staza tijela
nepremostiva,nedostižna,bolna od laži
kojima smo se lagali priviđenjima našeg traženja.
Mi jedno za drugim umirali smo,
čekajući, da bol noćas ostane dodirom potrgana.
|
