subota, 24.06.2006.
VOLSAN
Ljuta sam. Uistinu
, ono, pravo, ono, baš ljuta. Nemam volje pričati zašto, ne želim se podsjećati na to, a i kad sam ljuta kao sad, uistinu previše psujem, pa to ne sliči ni na što. To zašto sam ljuta ću vam možda ispričati jednom drugom prilikom. Sad ne.
Sad ću vam napisati, odnosno prepisati sastavak koji sam napisala prije tjedan dana. Napisala sam ga rodici koja je maturantica, i nadala se da će joj biti ta tema ali nije bila, pa eto, propalo moje piece of art. I sad želim da ga vi pročitate, i molim vas, iskreno, što mislite o njemu, onako kakav vam se čini. Tema je Nalazim se na životnom raskrižju, nije baš nešto, a morala sam popuniti dvije stranice A4, pa sam malo rastezala. Pa evo...
I još molim one koji ga ne pročitaju do kraja ili uopće ne pročitaju da mi ga ne komentiraju, jer mi uistinu ne trebaju komentari tipa JOJ KAKO JE OVO SUPER od nekoga tko uopće nije pročitao ono što sam napisala! 
...................................................................
NALAZIM SE NA ŽIVOTNOM RASKRIŽJU
Od svih životinja, mi ljudi smo najsličniji paukovima. Cijeloga života, sve što radimo je pletemo mrežu. I baš poput paukove, ta mreža mora biti savršena, imati čvrste niti, pažljivo odmjerenu konstrukciju, i dovoljno dobar oslonac. Svaka nit koju pletemo utječe na to kakva će biti ona poslije nje, svaka greška koju napravimo, može nas koštati života. Na kraju svake niti postavlja se pitanje „Kamo dalje?“. I onda se odlučujemo za jedan smjer, način pletenja, ovisno o našim mogućnostima, željama ili hrabrosti.
Baš sad, ja se nalazim na kraju jedne niti. Baš sad moram odlučiti kamo i kako dalje. Moram se osvrnuti na već dovršeni dio mreže, provjeriti koliko je čvrsta, koliko velika, koliko mi mogućnosti za širenje daje. Imam li dovoljno jak oslonac da nastavim dalje? Imam li drugog izbora već nastaviti dalje? Vidite, baš u tome je razlika između nas i paukova. Oni, kad god osjete, požele, mogu stati. A mi ljudi ne. Mi smo prisiljeni ići dalje. Čak i kad to ne želimo, čak i kad smo umorni od pletenja, čak i kad bi htjeli vratiti se natrag i ponovno isplesti jedan dio. Mi to ne možemo. Naša sudbina, priroda je takva, da možemo samo naprijed. Ako pokušamo stati, drugi nas guraju naprijed, ne dopuštaju nam da stojimo ni jedan tren. Ostavljaju nam strahovito malo vremena za odluke kamo sa sljedećom niti, a onda nas poslije optužuju da smo pogriješili s pletenjem.
Možda zvuči banalno, čak i apsurdno, pomisao da ljudski život usporedimo s paukovom mrežom, ali to je zapravo sasvim logično, realno. Ne želim se zavaravati misleći da sam ja, ili moj život, ili bilo čiji život, nešto posebno. Baš svi imaju jednako značenje, i snagu, kao paukova mreža. Samo jedan zamah ruke, metle, pljusak vode, i mreža zauvijek nestane, kao da je nikad nije ni bilo. Baš kao i ljudski život. Baš kao i pauk.
Do ovog trena drugi su mi pomagali plesti, upućivali me, i držali onda kad se mreža raspadala. Sad je došao kraj niti, svi pomalo odlaze, a ja nastavljam sama. Nastavljam? Guraju me naprijed, tjeraju me da nastavim plesti, a ja ne znam kud dalje. Na istok? Da, možda. Možda bi bilo lijepo, ići ka suncu, ali opet, kad pogledam s druge strane, uistinu je teško plesti kad vam sunce ide u oči. Ne, ipak ne istok. Sjever? Tamo nema sunca koje prži oči, nema, ni previše vlage, nema ni... samo malo. Što je ono tamo? Sjever ne dolazi o obzir, ne, ne. Prevelika je to opasnost. A sjeverozapad? Da uistinu, bilo bi mi se mnogo lakše odlučiti kad mi ne bi oni stalno puhali za uho. Bilo bi lakše kad bih mogla sagledati sve smjerove, dobro ih proučiti, smisliti novi način pletenja, pronaći dobar omjer čvrstoće i kuta, pronaći idealan smjer, vidjeti prije sve što me čeka odlučim li krenuti tuda. To bi bilo savršeno. Savršeno? koliko savršena mreža može biti? Da li je to uopće moguće? Stvoriti savršenu mrežu. Ili se sve svodi na to da pletemo i pletemo, trudeći se biti što bolji, i nakon nekog vremena vidimo stare greške, ali ih ne možemo ispraviti, i iz dana u dan smo sve dalje od savršenstva, ali ipak nastavljamo plesti, dok na koncu ne umremo od umora. Jer pletenje mreže je jako naporan posao.
Zbog toga mi sad i jest tako teško. Ma što odlučila, znam da na kraju ne može ispasti savršeno. A nekako, sa svojih osamnaest godina, ne mogu i ne želim prestati biti idealist. Svaka odluka koju sad napravim, može kasnije postati ogromna pogreška, a možda može prerasti u nešto divno. Sve ono što učinim, kao i ono što ne učinim može zauvijek izmijeniti tijek mog života, svaka prilika koju propustim može me koštati sreće, svaki sat koji bacim može me kasnije uništiti. Ne znam razliku između dobra i zla, ne znam kako se suze pretvaraju u smijeh niti šapat u pjesmu. Kako onda znati je li ono što radim ispravno, kako znati kuda dalje, i gdje naći snage da priznam pogreške kad ih napravim. Osjećam se kao da na leđima nosim cijeli svijet i samo o meni, o mojoj izdržljivosti, snazi i sigurnosti koraka ovisi hoće li pasti i razbiti se na milijardu komadića, ili ostati siguran na mojim leđima.
Ipak, ne vidim drugog izlaza nego da nastavim dalje. Umrijeti ne želim, ostati ovdje ne mogu, a jedina opcija koja mi se pruža je nastavak. Nastavak pletenja ove sulude mreže koja možda ne vodi nigdje, ali vrijedi pokušati plesti jer može odvesti na divna mjesta. Ništa u životu nije lako. Nisu sve stvari lijepe i korisne, niti su svi ljudi puni ljubavi i dobrote. Nisu svi dani savršeni niti sve noći bezbrižne. Sve treba izdržati, svemu se suprotstaviti i sve nositi. Onog trena kad se mreža počne raspadati, da nam zadnji pogled ne padne na greške i propuste, već na sve one čvrste i lijepe niti koje su odradile svoje, i eto, vrijeme ih je natjeralo da popuste.
Ova odluka, naravno da nije laka. Ali mi nije ni prva ni zadnja koju ću donijeti. Ovo skretanje će mi zasigurno uvelike obilježiti život, učiniti ga ljepšim, bogatijim, ili pak tužnijim i siromašnijim. Ali nije stvar u tome da mi vidimo tisuću godina unaprijed i da se odlučimo za savršeni izbor koji će nas odvesti do vječnog sjaja. Ono što mi kao ljudi trebamo moći, je donijeti takvu odluku s čijim ćemo se posljedicama moći kasnije nositi. A takvu odluku može donijeti sam pojedinac i nitko drugi. Ne njegova majka, otac, prijatelji, ili okolina. On sam mora odabrati gdje će plesti svoju mrežu kako bi kasnije, kad se osvrne, ma što bilo, mogao reći da se on sam za to odlučio i da je to bio njegov izbor.
Vrijeme mi prolazi kao pijesak nošen olujnim vjetrom i moram nastaviti plesti ondje gdje sam stala. Vrijeme je da započnem novi red, i mislim da znam u kojem smjeru ću krenuti. Mislim da znam što je najbolje za mene. Također znam da možda nisam u pravu, i da postoji mogućnost da odaberem najgori mogući način. Ali nije važno, odlučila sam i krećem. U rat, mir, pobjedu, sreću ili kob. Spremam se za najbolje, ali ako me i dočeka ono najgore neću se kajati zbog odluka iz prošlosti jer su bile moje. Baš kao što je i ova odluka moja, i živjet ću sve njene posljedice punim plućima, sve dok me umor ne savlada.
.................................................................................
pA? Kako vam se čini?
