Sofijin svijet ili Alice u zemlji filozofskih čudesa

subota, 24.06.2006.

VOLSAN

Ljuta sam. Uistinuburninmad, ono, pravo, ono, baš ljuta. Nemam volje pričati zašto, ne želim se podsjećati na to, a i kad sam ljuta kao sad, uistinu previše psujem, pa to ne sliči ni na što. To zašto sam ljuta ću vam možda ispričati jednom drugom prilikom. Sad ne.
Sad ću vam napisati, odnosno prepisati sastavak koji sam napisala prije tjedan dana. Napisala sam ga rodici koja je maturantica, i nadala se da će joj biti ta tema ali nije bila, pa eto, propalo moje piece of art. I sad želim da ga vi pročitate, i molim vas, iskreno, što mislite o njemu, onako kakav vam se čini. Tema je Nalazim se na životnom raskrižju, nije baš nešto, a morala sam popuniti dvije stranice A4, pa sam malo rastezala. Pa evo...smijeh
I još molim one koji ga ne pročitaju do kraja ili uopće ne pročitaju da mi ga ne komentiraju, jer mi uistinu ne trebaju komentari tipa JOJ KAKO JE OVO SUPER od nekoga tko uopće nije pročitao ono što sam napisala! nono

...................................................................

NALAZIM SE NA ŽIVOTNOM RASKRIŽJU

Od svih životinja, mi ljudi smo najsličniji paukovima. Cijeloga života, sve što radimo je pletemo mrežu. I baš poput paukove, ta mreža mora biti savršena, imati čvrste niti, pažljivo odmjerenu konstrukciju, i dovoljno dobar oslonac. Svaka nit koju pletemo utječe na to kakva će biti ona poslije nje, svaka greška koju napravimo, može nas koštati života. Na kraju svake niti postavlja se pitanje „Kamo dalje?“. I onda se odlučujemo za jedan smjer, način pletenja, ovisno o našim mogućnostima, željama ili hrabrosti.
Baš sad, ja se nalazim na kraju jedne niti. Baš sad moram odlučiti kamo i kako dalje. Moram se osvrnuti na već dovršeni dio mreže, provjeriti koliko je čvrsta, koliko velika, koliko mi mogućnosti za širenje daje. Imam li dovoljno jak oslonac da nastavim dalje? Imam li drugog izbora već nastaviti dalje? Vidite, baš u tome je razlika između nas i paukova. Oni, kad god osjete, požele, mogu stati. A mi ljudi ne. Mi smo prisiljeni ići dalje. Čak i kad to ne želimo, čak i kad smo umorni od pletenja, čak i kad bi htjeli vratiti se natrag i ponovno isplesti jedan dio. Mi to ne možemo. Naša sudbina, priroda je takva, da možemo samo naprijed. Ako pokušamo stati, drugi nas guraju naprijed, ne dopuštaju nam da stojimo ni jedan tren. Ostavljaju nam strahovito malo vremena za odluke kamo sa sljedećom niti, a onda nas poslije optužuju da smo pogriješili s pletenjem.
Možda zvuči banalno, čak i apsurdno, pomisao da ljudski život usporedimo s paukovom mrežom, ali to je zapravo sasvim logično, realno. Ne želim se zavaravati misleći da sam ja, ili moj život, ili bilo čiji život, nešto posebno. Baš svi imaju jednako značenje, i snagu, kao paukova mreža. Samo jedan zamah ruke, metle, pljusak vode, i mreža zauvijek nestane, kao da je nikad nije ni bilo. Baš kao i ljudski život. Baš kao i pauk.
Do ovog trena drugi su mi pomagali plesti, upućivali me, i držali onda kad se mreža raspadala. Sad je došao kraj niti, svi pomalo odlaze, a ja nastavljam sama. Nastavljam? Guraju me naprijed, tjeraju me da nastavim plesti, a ja ne znam kud dalje. Na istok? Da, možda. Možda bi bilo lijepo, ići ka suncu, ali opet, kad pogledam s druge strane, uistinu je teško plesti kad vam sunce ide u oči. Ne, ipak ne istok. Sjever? Tamo nema sunca koje prži oči, nema, ni previše vlage, nema ni... samo malo. Što je ono tamo? Sjever ne dolazi o obzir, ne, ne. Prevelika je to opasnost. A sjeverozapad? Da uistinu, bilo bi mi se mnogo lakše odlučiti kad mi ne bi oni stalno puhali za uho. Bilo bi lakše kad bih mogla sagledati sve smjerove, dobro ih proučiti, smisliti novi način pletenja, pronaći dobar omjer čvrstoće i kuta, pronaći idealan smjer, vidjeti prije sve što me čeka odlučim li krenuti tuda. To bi bilo savršeno. Savršeno? koliko savršena mreža može biti? Da li je to uopće moguće? Stvoriti savršenu mrežu. Ili se sve svodi na to da pletemo i pletemo, trudeći se biti što bolji, i nakon nekog vremena vidimo stare greške, ali ih ne možemo ispraviti, i iz dana u dan smo sve dalje od savršenstva, ali ipak nastavljamo plesti, dok na koncu ne umremo od umora. Jer pletenje mreže je jako naporan posao.
Zbog toga mi sad i jest tako teško. Ma što odlučila, znam da na kraju ne može ispasti savršeno. A nekako, sa svojih osamnaest godina, ne mogu i ne želim prestati biti idealist. Svaka odluka koju sad napravim, može kasnije postati ogromna pogreška, a možda može prerasti u nešto divno. Sve ono što učinim, kao i ono što ne učinim može zauvijek izmijeniti tijek mog života, svaka prilika koju propustim može me koštati sreće, svaki sat koji bacim može me kasnije uništiti. Ne znam razliku između dobra i zla, ne znam kako se suze pretvaraju u smijeh niti šapat u pjesmu. Kako onda znati je li ono što radim ispravno, kako znati kuda dalje, i gdje naći snage da priznam pogreške kad ih napravim. Osjećam se kao da na leđima nosim cijeli svijet i samo o meni, o mojoj izdržljivosti, snazi i sigurnosti koraka ovisi hoće li pasti i razbiti se na milijardu komadića, ili ostati siguran na mojim leđima.
Ipak, ne vidim drugog izlaza nego da nastavim dalje. Umrijeti ne želim, ostati ovdje ne mogu, a jedina opcija koja mi se pruža je nastavak. Nastavak pletenja ove sulude mreže koja možda ne vodi nigdje, ali vrijedi pokušati plesti jer može odvesti na divna mjesta. Ništa u životu nije lako. Nisu sve stvari lijepe i korisne, niti su svi ljudi puni ljubavi i dobrote. Nisu svi dani savršeni niti sve noći bezbrižne. Sve treba izdržati, svemu se suprotstaviti i sve nositi. Onog trena kad se mreža počne raspadati, da nam zadnji pogled ne padne na greške i propuste, već na sve one čvrste i lijepe niti koje su odradile svoje, i eto, vrijeme ih je natjeralo da popuste.
Ova odluka, naravno da nije laka. Ali mi nije ni prva ni zadnja koju ću donijeti. Ovo skretanje će mi zasigurno uvelike obilježiti život, učiniti ga ljepšim, bogatijim, ili pak tužnijim i siromašnijim. Ali nije stvar u tome da mi vidimo tisuću godina unaprijed i da se odlučimo za savršeni izbor koji će nas odvesti do vječnog sjaja. Ono što mi kao ljudi trebamo moći, je donijeti takvu odluku s čijim ćemo se posljedicama moći kasnije nositi. A takvu odluku može donijeti sam pojedinac i nitko drugi. Ne njegova majka, otac, prijatelji, ili okolina. On sam mora odabrati gdje će plesti svoju mrežu kako bi kasnije, kad se osvrne, ma što bilo, mogao reći da se on sam za to odlučio i da je to bio njegov izbor.
Vrijeme mi prolazi kao pijesak nošen olujnim vjetrom i moram nastaviti plesti ondje gdje sam stala. Vrijeme je da započnem novi red, i mislim da znam u kojem smjeru ću krenuti. Mislim da znam što je najbolje za mene. Također znam da možda nisam u pravu, i da postoji mogućnost da odaberem najgori mogući način. Ali nije važno, odlučila sam i krećem. U rat, mir, pobjedu, sreću ili kob. Spremam se za najbolje, ali ako me i dočeka ono najgore neću se kajati zbog odluka iz prošlosti jer su bile moje. Baš kao što je i ova odluka moja, i živjet ću sve njene posljedice punim plućima, sve dok me umor ne savlada.

.................................................................................

pA? Kako vam se čini?naughty

24.06.2006. u 20:16 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Image Hosted by ImageShack.us

LINKOVI

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

NEMAM DOVOLJNO PAMETI DA SAMA KAŽEM, ALI TOČNO OVO VAM ŽELIM PORUČITI:

"Ne ovisite o posuđenom znanju. To vas samo opterećuje, čini vas teškim, veže vas u lance, zarobljuje riječima, pa potpuno zaboravljate svoja krila i cijelo nebo koje je vaše. Ali okovani u lance religija i crkava i svetih pisama ne možete letjeti preko sunca u daleko plavo nebo; ne možete postati jedno sa svemirom."
Osho


„Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...”

Herman Hesse


“Upamtite da nitko ne može učiniti da se osjećate inferiornim ako mu vi to ne dopustite.”
Eleanor Roosevelt


"U centru sebe imaš odgovor; Ti znaš tko si Ti i Ti znaš što Ti želiš."
Lao-tzu


"Kada si u miru i harmoniji sa sobom, u miru si i harmoniji svugdje; u gužvi, na planini, na tržnici ili sam."
Nahsti


...The rest is silence.
William Shekespeare – Hamlet

I naravno stihovi, iz visoke i pop kulture:

Ravnodušan prema plaču
Riblja čorba


Ravnodušan prema plaču, obožavam ilovaču
Gotova je moja muka, pa se smijem iz sanduka
Oko mene su ustvari, licemjeri i govnari
Svako mi za dušu pije, a znam, lazu drkadžije
Svako ko je tu plakao, poslo bi me u pakao.

Ravnodušan prema plaču i konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.


A gore mi pjevaju popovi i nasljeđuju me lopovi
Šapuću samozvani proroci, upropastiše ga poroci
Dok izjavljuju saučesće, pljuju po meni sve češće i žešće
Na glavu mi stavljaju lovore, drže mi posmrtne govore
Stoka sto laže kako zine, preuveličava moje vrline.

Ravnodušan prema plaču i konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.


Možda nema ko da plače, pa plaćaju narikače
Mnogo sveta, divan sprovod, za pijanku sjajan povod
Ko u svakom dobrom vicu, sreća je na svakom licu
Grobar čeka napojnicu, još po jedna za ubicu
Za presrećnu porodicu i veselu udovicu.

Ravnodušan prema plaču i konačno sasvim sam
Obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.

...........................................

Samo za mog malog zločestog kojeg ne volim ni približno onoliko koliko zaslužuje...

KAČALOVLJEVOM PSU
(Jesenjin)


Za sreću Jimmy, daj mi šapu ti.
Takve šape nitko neće naći
Hajde da lajemo na tišinu mi
Baš kada će plav mjesec izaći
Za sreću Jimmy, daj mi šapu ti.

Oprosti mili, ne liži se tako.
Shvati bar ono što je najprostije.
Ne znaš ti da živjet nije lako
I da na svijetu često dobro nije.

Tvoj je gospodar i slavan i mio.
Dom mu je pun na priliku svaku.
I svaki gost bi rado pogladio
Tvoju sjajnu i mekanu dlaku.

Baš đavolski ti si lijepo pseto.
Svakom u susret trčiš lakovjerno.
I ne pitajuć' ga, k'o drug pijan, eto,
Grliš ga i ljubiš bezmjerno.

Mili moj Jimmy, kod tebe znam ima
Gostiju mnogo, skoro prava sila,
Al' najtužnija, reci, među njima
Da slučajno nije kada dolazila?

Doći će ona, kunem ti se, prisan,
I kada upreš u nju svoje zjene,
Za sve što sam kriv i za što nisam
Lizni joj ruku ti umjesto mene.
....................................


PJESNICI
(A.B.Šimić)


Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom I njihove oči
Velike I nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
Na ćutanje što ih okružuje I muči
Pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
…………………………….


MY WAY
(Frank Sinatra)


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.


I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.


For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!
……………………………


BALADA IZ PREDGRAĐA
(Dobriša Cesarić)


…i lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosadaljudi
I maj već miriše-
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
……………………………


Baš Čelik
(Zabranjeno Pušenje)


Bila je noć, i svetionik stao da namigiva,
Bila je noć, i mjesec i zvonik i ti, uz mene živa,
Padao mrak, Baš Čelik svjetlost dana uze
Padao mrak, 'mjesto zvjezda zablistale su suze

A snivali smo krilat let ala i divova,
Dozivali smo sunčan svijet od sreće i od snova….

A snivali smo krilat let ala i divova,
Dozivali smo sunčan svijet od sreće i od snova….