srijeda, 28.06.2006.
DANAS PROGOVARAM O LJEPOTI....
Što uopće znači kad je netko lijep??? Ili kad je netko ružan??? Tko je taj tko mi ima pravo reći da sam najljepša ili najružnija na svijetu?! Uistinu, tko kroji pravila o tako osobnoj stvari kao što je ljepota??? I što je najvažnije, tko su budale koje se podređuju tim pravilima???
Nekad sam, kao dijete, bila jako osjetljiva zbog tih stvari. Zato sam se ponašala, oblačila, i trudila izgledati onako kako su to drugi od mene očekivali, onako kako je bilo „lijepo“. A nikad nisam bila lijepo dijete. Nekako se nisam imala naviku smješkati pred fotoobjektivom, nisam bila osobito društvena, nisam bila najpopularnije i najglasnije dijete. Pa nisam ni sad. Ali sad se svijest u meni promijenila. Sad se obožavam slikati i uvijek utrčavam u slike drugim ljudima jer sam stvarno fotogenična. Mislim, na fotkama, ako je dobar kut, izgledam duplo bolje nego uživo. Sad se ne sramim glasno reći što mislim o određenoj stvari, ne sramim se izaći na pozornicu pred tristo ljudi, iako nimalo ne ulazim u ona standardna pravila o ljepoti. Ne, nisam plavuša, nisam 90-60-90, ne oblačim se po posljednjoj modi, nemam pravilno držanje ali to me sad ne sprečava da budem ono što jesam, da kažem sve što želim i da radim sve što želim.
I iskreno, ponekad kad stanem pred zrcalo, osjećam se lijepo. Sad shvaćam da sam samo trebala riješiti stvari u svojoj glavi, promijeniti stavove, i tako sad ZNAM da uistinu NIJE VAŽNO ono što je na nama, tj, nije važno kako mi izgledamo, već kako to prihvaćamo i nosimo. Naravno, i ja katkad imam svoje krize, mušice, ili kako-se-to-već-zove, ali one prođu i opet se, nakon toga, osjećam jednako dobro kao i prije.
A o ljepoti drugih ljudi ne mogu govoriti. Ja sam od onih osoba koje, kad im je netko drag, onda im je i lijep, a kad mi je netko mrzak onda mi je baš i ružan. Recimo, meni su moje prijateljice najljepše koke u gradu, a u isto vrijeme su mi neke cure ružne i odbojne, iako se u one standarde ljepote uklapaju sto puta više od mene.
Ali ja stvarno ne shvaćam one glupače i glupane (da, usuđujem ih se tako nazvati) koji se pod svaku cijenu trude izgledati onako kako to ovosezonski ideal ljepote i moda nameću. Pa zato, kad izađem u grad, sve cure izgledaju kao klonovi. Ako se nose minice, sve su u minicama, ako se nosi ružičasto, sve su u ružičastom, ako se nose cipele na špic sa tankim petama, sve će baš to nositi. Kažem vam, poput klonova!!! Meni to nije zdravo! To je potpuno zatomljivanje osobnosti, kao da smo u komunizmu! Bože sačuvaj! I sve se trude ostati mršave, izblajhati kosu u plavo, izvući pramenove, ili šta ja znam, šta je tog trena već aktualno...
Ma ne znam, to su za mene sve nedovoljno jake ličnosti, i bez ukusa, pa im se lakše prilagoditi. Možda i ja jednom budem takva, ali dotad, volim svoje preveliko dupe, svoju prirodno smeđu kosu, svoje jajoglavo lice, svoje neporedane zube, preveliki nos i klempave uši. Volim čak i svoje noge koje u minici izgledaju GROZNO ali znate što? BAŠ ME BRIGA!
To je sve za danas, na ovo me pisanje potakla preksinošnja šetnja po gradu i koke u čudnoj obleci, sa očitom namjerom da se pokaže što više gole kože...
Budite mi kako-u-briljantinu-kaži zdravi, lijepi i pametni, i uistinu, ne brinite, svi ste vi meni lijepi, a i sami sebi treba da budete, jer dok ne počnete tako razmišljati, uistinu, ostat ćete ružni do kraja života. Puno pozdravaaa!!!
subota, 24.06.2006.
VOLSAN
Ljuta sam. Uistinu, ono, pravo, ono, baš ljuta. Nemam volje pričati zašto, ne želim se podsjećati na to, a i kad sam ljuta kao sad, uistinu previše psujem, pa to ne sliči ni na što. To zašto sam ljuta ću vam možda ispričati jednom drugom prilikom. Sad ne.
Sad ću vam napisati, odnosno prepisati sastavak koji sam napisala prije tjedan dana. Napisala sam ga rodici koja je maturantica, i nadala se da će joj biti ta tema ali nije bila, pa eto, propalo moje piece of art. I sad želim da ga vi pročitate, i molim vas, iskreno, što mislite o njemu, onako kakav vam se čini. Tema je Nalazim se na životnom raskrižju, nije baš nešto, a morala sam popuniti dvije stranice A4, pa sam malo rastezala. Pa evo...
I još molim one koji ga ne pročitaju do kraja ili uopće ne pročitaju da mi ga ne komentiraju, jer mi uistinu ne trebaju komentari tipa JOJ KAKO JE OVO SUPER od nekoga tko uopće nije pročitao ono što sam napisala! 
...................................................................
NALAZIM SE NA ŽIVOTNOM RASKRIŽJU
Od svih životinja, mi ljudi smo najsličniji paukovima. Cijeloga života, sve što radimo je pletemo mrežu. I baš poput paukove, ta mreža mora biti savršena, imati čvrste niti, pažljivo odmjerenu konstrukciju, i dovoljno dobar oslonac. Svaka nit koju pletemo utječe na to kakva će biti ona poslije nje, svaka greška koju napravimo, može nas koštati života. Na kraju svake niti postavlja se pitanje „Kamo dalje?“. I onda se odlučujemo za jedan smjer, način pletenja, ovisno o našim mogućnostima, željama ili hrabrosti.
Baš sad, ja se nalazim na kraju jedne niti. Baš sad moram odlučiti kamo i kako dalje. Moram se osvrnuti na već dovršeni dio mreže, provjeriti koliko je čvrsta, koliko velika, koliko mi mogućnosti za širenje daje. Imam li dovoljno jak oslonac da nastavim dalje? Imam li drugog izbora već nastaviti dalje? Vidite, baš u tome je razlika između nas i paukova. Oni, kad god osjete, požele, mogu stati. A mi ljudi ne. Mi smo prisiljeni ići dalje. Čak i kad to ne želimo, čak i kad smo umorni od pletenja, čak i kad bi htjeli vratiti se natrag i ponovno isplesti jedan dio. Mi to ne možemo. Naša sudbina, priroda je takva, da možemo samo naprijed. Ako pokušamo stati, drugi nas guraju naprijed, ne dopuštaju nam da stojimo ni jedan tren. Ostavljaju nam strahovito malo vremena za odluke kamo sa sljedećom niti, a onda nas poslije optužuju da smo pogriješili s pletenjem.
Možda zvuči banalno, čak i apsurdno, pomisao da ljudski život usporedimo s paukovom mrežom, ali to je zapravo sasvim logično, realno. Ne želim se zavaravati misleći da sam ja, ili moj život, ili bilo čiji život, nešto posebno. Baš svi imaju jednako značenje, i snagu, kao paukova mreža. Samo jedan zamah ruke, metle, pljusak vode, i mreža zauvijek nestane, kao da je nikad nije ni bilo. Baš kao i ljudski život. Baš kao i pauk.
Do ovog trena drugi su mi pomagali plesti, upućivali me, i držali onda kad se mreža raspadala. Sad je došao kraj niti, svi pomalo odlaze, a ja nastavljam sama. Nastavljam? Guraju me naprijed, tjeraju me da nastavim plesti, a ja ne znam kud dalje. Na istok? Da, možda. Možda bi bilo lijepo, ići ka suncu, ali opet, kad pogledam s druge strane, uistinu je teško plesti kad vam sunce ide u oči. Ne, ipak ne istok. Sjever? Tamo nema sunca koje prži oči, nema, ni previše vlage, nema ni... samo malo. Što je ono tamo? Sjever ne dolazi o obzir, ne, ne. Prevelika je to opasnost. A sjeverozapad? Da uistinu, bilo bi mi se mnogo lakše odlučiti kad mi ne bi oni stalno puhali za uho. Bilo bi lakše kad bih mogla sagledati sve smjerove, dobro ih proučiti, smisliti novi način pletenja, pronaći dobar omjer čvrstoće i kuta, pronaći idealan smjer, vidjeti prije sve što me čeka odlučim li krenuti tuda. To bi bilo savršeno. Savršeno? koliko savršena mreža može biti? Da li je to uopće moguće? Stvoriti savršenu mrežu. Ili se sve svodi na to da pletemo i pletemo, trudeći se biti što bolji, i nakon nekog vremena vidimo stare greške, ali ih ne možemo ispraviti, i iz dana u dan smo sve dalje od savršenstva, ali ipak nastavljamo plesti, dok na koncu ne umremo od umora. Jer pletenje mreže je jako naporan posao.
Zbog toga mi sad i jest tako teško. Ma što odlučila, znam da na kraju ne može ispasti savršeno. A nekako, sa svojih osamnaest godina, ne mogu i ne želim prestati biti idealist. Svaka odluka koju sad napravim, može kasnije postati ogromna pogreška, a možda može prerasti u nešto divno. Sve ono što učinim, kao i ono što ne učinim može zauvijek izmijeniti tijek mog života, svaka prilika koju propustim može me koštati sreće, svaki sat koji bacim može me kasnije uništiti. Ne znam razliku između dobra i zla, ne znam kako se suze pretvaraju u smijeh niti šapat u pjesmu. Kako onda znati je li ono što radim ispravno, kako znati kuda dalje, i gdje naći snage da priznam pogreške kad ih napravim. Osjećam se kao da na leđima nosim cijeli svijet i samo o meni, o mojoj izdržljivosti, snazi i sigurnosti koraka ovisi hoće li pasti i razbiti se na milijardu komadića, ili ostati siguran na mojim leđima.
Ipak, ne vidim drugog izlaza nego da nastavim dalje. Umrijeti ne želim, ostati ovdje ne mogu, a jedina opcija koja mi se pruža je nastavak. Nastavak pletenja ove sulude mreže koja možda ne vodi nigdje, ali vrijedi pokušati plesti jer može odvesti na divna mjesta. Ništa u životu nije lako. Nisu sve stvari lijepe i korisne, niti su svi ljudi puni ljubavi i dobrote. Nisu svi dani savršeni niti sve noći bezbrižne. Sve treba izdržati, svemu se suprotstaviti i sve nositi. Onog trena kad se mreža počne raspadati, da nam zadnji pogled ne padne na greške i propuste, već na sve one čvrste i lijepe niti koje su odradile svoje, i eto, vrijeme ih je natjeralo da popuste.
Ova odluka, naravno da nije laka. Ali mi nije ni prva ni zadnja koju ću donijeti. Ovo skretanje će mi zasigurno uvelike obilježiti život, učiniti ga ljepšim, bogatijim, ili pak tužnijim i siromašnijim. Ali nije stvar u tome da mi vidimo tisuću godina unaprijed i da se odlučimo za savršeni izbor koji će nas odvesti do vječnog sjaja. Ono što mi kao ljudi trebamo moći, je donijeti takvu odluku s čijim ćemo se posljedicama moći kasnije nositi. A takvu odluku može donijeti sam pojedinac i nitko drugi. Ne njegova majka, otac, prijatelji, ili okolina. On sam mora odabrati gdje će plesti svoju mrežu kako bi kasnije, kad se osvrne, ma što bilo, mogao reći da se on sam za to odlučio i da je to bio njegov izbor.
Vrijeme mi prolazi kao pijesak nošen olujnim vjetrom i moram nastaviti plesti ondje gdje sam stala. Vrijeme je da započnem novi red, i mislim da znam u kojem smjeru ću krenuti. Mislim da znam što je najbolje za mene. Također znam da možda nisam u pravu, i da postoji mogućnost da odaberem najgori mogući način. Ali nije važno, odlučila sam i krećem. U rat, mir, pobjedu, sreću ili kob. Spremam se za najbolje, ali ako me i dočeka ono najgore neću se kajati zbog odluka iz prošlosti jer su bile moje. Baš kao što je i ova odluka moja, i živjet ću sve njene posljedice punim plućima, sve dok me umor ne savlada.
.................................................................................
pA? Kako vam se čini?
nedjelja, 18.06.2006.
I SAID I'LL BE BACK AND SO I'M HERE...
Dakle, vjerovali ili ne, prošla sam!!!!! I to vrlodobrim. Što i nije tako čudno, ali kad pomislim na to koliko sam ja vremenski/količinski učila, to je pravo ČUDO. Treći razred gimnazije uspješno završen, sad kad je sve to iza mene, mogu se okrenuti ljepšim stvarima... a ovo je jedna od njih. Iako sam tek bloogerski početnik, da se tako izrazim, nekako mi je užasno nedostajalo ovo tipkanje. A sad sam tako sretna jer se mogu posvetiti ovome, NORMALNO čitati druge blogove, ne gasiti PC kad god čujem zvono na vratima i uživati!!! Joj joj...
Dakle, kao što vidite, promijenila sam malo dizajn. Ono crveno more mi je bilo ok, ali su mi smetale one svijetloplave zvijezde, a i crvena boja je bila malo iritantna za oči...
A sad sam ovu pozadinu stavila i ovo moje PIECE OF ART u boks sa strane... mislim da će to biti to u idućih nekoliko mjeseci. Ne volim kad ljudi često mijenjaju, redizajniraju, jer ja na blogove gledam kao na ljude, pa kad mi se nešto promijeni onda kao da druga osoba stoji iza toga... Doduše, da ja imam malo veće sposobnosti, možda bi i ja konstantno to mijenjala, ali ovako... ja sam zapravo, kad su računala i te stvari u pitanju, pravi mali invalid. Pojma nemam o tim stvarima, a imam blog, zamislite ironije...
Ne znam što više reći, sretna sam zbog ovoga sa školom, sve je ok, i strah me i pomisliti što će biti sutra, na ljeto... takva sam vam ja. Kad mi se nešto dobro dogodi, onda sam sigurna da slijedi nešto loše, da napravi ravnotežu tome, i sad samo strahujem, očekujem što će se strašno dogoditi... još netko ima takvih problema?
I eto, sad ću, kad me pukne inspiracija, pisati štogod, sad i nemam baš puno toga na pameti, pa je to sve za danas.
