smotani

utorak, 16.04.2013.

poluprivatno...Budimpešta :)

Nakon jedne od najneobičnijih i najbržih vožnji ulaz u grad u 4 i više traka odavao je ulaz u Mađarsku Metropolu. Kiša je cijelim putem pokušavala utjecati na raspoloženje koje me obuzelo.....ali, nije.... nije joj uspijevalo. Dozvolio sam tek ponekim jačim kapima da speru onaj grč, neizvjesnost, napetost, nervozu, dok sam ostalima nastojao izglancati ono što sam nekoliko dana tako uredno slagao, pripremao u sebi... Prva neizvjesnost putovanja bila je osoba s kojom sam trebao proći taj kraći put... iako, kažu, upoznao sam ju prije dvije godine ja ju, kopajući po svojoj memoriji, nisam uspio „pronaći“.... no, čim je u ranim satima zastala ispred kuče, sa velikim osmijehom izašla iz auta.....jednim glasnim pokličem „helou kiki“ probudila susjede, pokrenula je i kotačiće zvane..“prepoznavanje“... Rekao sam već, najneobičnija i najbrža vožnja... uživao sam u sigurnosti njezinih pokreta, povremenim pojašnjenjima kuda prolazimo ( bolje rečeno, letimo ) ali i u nadasve opuštajućem razgovoru kojim je htjela razbiti grč koji se nekako čudno nadvio nad moje lice.... prvo sam pomislio da je zadužena za „pripremu“ razgovoru koji je trebao uslijediti odmah po mom dolasku..... no, vrlo brzo, uvidio sam iskrenost svake geste i neku nit koja se nježno obavila u tim razgovorima. O poslu nije bilo niti riječi... doduše, shvatio sam da nešto zna ali ne i što..jer, vrlo vješto, razgovor je prebacila na moj oporavak, proteklo vrijeme i općenite teme. U jednom sam se trenutku nešto zamislio.... ne znam koliko sam dugo tako „lutao“ prostranstvima Mađarske, tek viđenom djeliću Balatona.... osjetio sam njezin dodir na ramenu i nešto tiši „Kiki, are you OK? You scared?“ nasmijao sam se... ma ne, sve je super, sve je OK..to zamišljeno lice samo je odraz puno, puno lijepih misli...... Radost susreta s nekim kolegicama i kolegama bila je iskrena.... s obje strane.... strah se po malo uvlačio u kosti ali u atmosferi u kojoj sam se zatekao nije bilo vremena za „bojati se“.... Ubrzo, okupili smo se svi...... za oko dva sata već sam sa frendovom sestrom „jurio“ ka Budimu..... razgovor je bio iza mene ... želio sam se predati ovome gradu o kojem sam toliko čitao, čuo.... vrijeme je... upoznati ga.... Sam dolazak na Gornji grad – stari Budim, kao da je izazivao neko strahopoštovanje.... uspon cestom, susret s autobusima i savršene manevarske sposobnosti moje nove frendice kao da su me polako uvele u srednji vijek.... prva, imponzatna slika koju sam ugledao, bila je Ribarska tvrđava sa kipom sv. Ištvana koji je prostor do tvrđave iskoristio za okupljanje starih križara, sokolara i njihovih vjernih pratitelja... Matijaševa crkva, na samom trgu, sagrađena između 13 i 15 stoljeća, nosi ime po kralju Matijašu Korvinu koji ju je značajno proširio. Turci su crkvu pretvorili u džamiju, koja je gotovo potpuno uništenja prilikom oslobođenja. Franjevci su je obnovili i doživjela je još šteta ali uvijek je niknula obnovljena u duhu vremena.... Crkva se i danas, iznutra, obnavlja tako da sam, prolazeći njome, pokušao uvidjeti njezinu impozantnost, pokušao pratiti što mi je draga Sis govorila.... no, priznajem, zbog mirisa laka, prašine koji su normalna pojava u ovim radovima, malo mi je bilo teško pa nisam uspio sve upiti do detalja kojih, siguran sam, u svim tim predmetima ispisala je povijest uz lijepe ali i tužne trenutke..... Šetnjom sam doista upoznao i dio Mađarske povijesti...... srećom, imao sam osobu koja je o povijesti Mađarske ali i samog Budima znala puno...... i nastojao sam neke stvari i popamtiti.....no, nisam baš siguran da sam uspio...no, slike, one će zauvijek ostati... pogled koji u trenucima oduzima dah.... kao i pogled na crkvu sv.Magdalene koja je bila namijenjena za molitvu Mađarskim kršćanima - Matijaševa crkva bila je „rezervirana“ za njemačko stanovništvo a doživjela istu sudbinu i bila je pretvorena u džamiju. I ovu su crkvu obnovili Franjevci, dodali zvonik. Na žalost, nakon II sv. rata od crkve su ostala ulazna vrata i zvonik U labirint Budimske tvrđave, kao i muzeje nisam išao zbog kratkoće vremena, ali..... ostalo je to kao i puno drugoga, ne viđenoga, na popisu za neke druge susrete u budućnosti.... Krenuli smo na drugu stranu... prema Predsjedničkoj rezidenciji....Palači Sandor pred kojom je upravo stizao uvaženi gost..... Prema Kraljevskoj palači, Mađarskoj nacionalnoj galeriji, Matijaševoj fontani Kroz Lavlja vrata došli smo do Povijesnog muzeja A potom sa stražnje (mislim zapadne) strane Palače do Kipa princu Eugenu Savojskom Pa preko Ornamentalnog ulaza i habsburških stuba opet do Predsjedničke rezidencije i ptice Turul koja obilježava tisućitu obljetnicu mađarskog osnivanja ali i mitološke ptice koja čuva palaču Iako sam već, po malo, bio umoran, krenuli smo, nakon Gornjeg grada na Citadelu do spomenika oslobođenju. Kako se vrijeme malo mijenjalo, a bome je i mene snaga po malo napuštala, skratili smo obilazak tog dijela i spustili se do crkve u stijeni na padinama brda Gellert podno Citadele. Opijen crkvom ali i saznanjima o, ne tako dugoj ali burnoj, povijesti iste, spustili smo se u grad na jedno piće i kratki predah. Sis je imala neke obveze i ostavila me u gradu.... a ja, nakon kraćeg odmora uputio sam se ulicom Vaci uživajuć u pješačkoj zoni i malim dućanima .... proučavajući kartu vidio sam da je središnja Tržnica negdje ispred mene... uputio sam se i ubrzo ugledao prekrasnu građevinu koja je prema podacima, obnovljena 1999 i u kojoj je smještena središnja tržnica.... Ne moram govoriti kako su me mirisi ali i pogled opili...ali, odolio sam..... Prvi dan je bio pri kraju......još je samo frenda trebalo dobro navesti di sam se utaborio i dočekat ga...... počinak je bio nešto što me je posebno „ubilo“...ali doslovno.... zaspao sam ko mala beba sa lijepim mislima, snovima....... i iščekivanjem slijedećeg dana koji je po planu.... trebao biti posvećen isključivo gradu.........

- 20:44 - Komentari (27) - Isprintaj - #