smotani

subota, 06.04.2013.

Privikavanje..

U strci privikavanja na novi raspored... malo sam izgubio ono vrijeme koje sam posljednjih, skoro godinu dana, trošio na svakakve načine... dobro, veliki dio tog „trošenja“ želim zaboraviti i „brisati“ iz memorije što, čini mi se, vrlo uspješno, tipka „delete“ odrađuje . Drugi, poveći dio vremena potrošio sam na (ne)zdravlje i, prvi puta otkad se znam, ovo smatram, konačno, dobro utrošenim vremenom. Iako je u jednom trenutku sve bilo u Božjim rukama, čini mi se da se sada sve, polako ali sigurno, slaže u jednu novu, zdravu epizodu. Istina, totalne promjene u životu ( ne kažu badave „dobar je strah kome ga je Bog dao“) uvelike su pomogle svakome danu u kojem se osjećam sve bolje, u kojem sve hrabrije kročim i osvajam, korak po korak, nova saznanja, znanja, iskustva.... Da, počeo sam i "raditi" – istina, još uvijek od mene nemaju punu korist jer učim....učim i usvajam nešto poznato od prije ali, čini mi se kao priča „s druge strane šaltera“. Priznajem, zanimljivo je to preokretanje znanja..... što reći nakon prvog, skraćenog tjedna? Jednostavno...zadovoljan sam.... Kako u glavi imam nekoliko putova nastavka radnog vijeka, tako je i, vjerojatno, slijedeći tjedan sa kratkim putovanjem, predviđen za možda osvajanja novih teritorija, novih izazova.... baš danas, pao je načelni dogovor oko davno planiranog poluprivatnog puta u Budimpeštu i, nekako s osmjehom iščekujem,,,susret s tim gradom.... barem po onome što sam o njemu čitao, vidio, čuo....čini mi se da ću slobodno vrijeme kojega će biti, utrošiti na razgled grada ... koji, kako mi kaže frend, počašćen je hladnim vjetrom ovih dana i, naravno, preporuča topliju odjeću.... iskreno, veselim se ovom susretu, susretu sa dragim prijateljem – kolegom, veselim se i jednom novom izazovu, čini mi se, mog prvog "pregovaračkog" razgovora u poslu.... kao da sam i sam u srednjim godinama odlučio prihvatiti neke zapadnjačke načine i ... kad već moramo u Europu pokušat se po malo prilagoditi novim pravilima „igre“. Prije godinu dana sigurno o ovako čemu ne bi niti pomislio....ali, u tih godinu dana puno je stvari izmijenilo moj život, moja promišljanja...ali, siguran sam i moj odnos prema životu u kojem, polako ali sigurno, ja kao takav, zauzimam sve bolju poziciju..... i kako se onda ne radovati, kako ne biti sretan? Sreća zbog spoznaje da sam, čini mi se, posljednju šansu prihvatio vrlo ozbiljno i, usudio bih se reći i odgovorno, kao da je pokrenula kotač kojeg slobodno mogu prozvati „kolom sreće“ svakoga dana, sve više, ispunjava me i donosi i nova promišljanja, nove spoznaje, nove odluke koje su sve redom usmjerene na bolje sutra..... i da, kako sam se do jučer svemu čudio i govorio „ne prepoznajem se“ tako mi se čini da danas, sve više, uživam u tom ne prepoznavanju i svakodnevnom otkrivanju nekog novog osmijeha...... i kako kaže moja draga frendica....“ovakav osmijeh pamtim.... i znala sam, bila sam sigurna da ću ga opet ugledati..“ i ja nekako, sve mu se manje čudim a sve mu se više radujem.... i sve ga više prepoznajem....ali, dodajem mu neku novu crtu.... crtu odlučnosti zadržati ga uz sebe.... zauvijek.... Pospremanje ladica života, stavljanje pojedinih u otpad, nekih na „opasan otpad“, neke sam prebacio na reciklažu, kao da su donijele neki red, neko smirenje, neku organiziranost koja je, očito, posljednje vrijeme bila sve samo ne to..... doduše, ova prva ladica koju sam počeo iznova puniti... malo je premala... i čini mi se da ću morati pronaći neki ormar u koji ću polako slagati nove dane... jer... oni to i te kako zaslužuju..... kakva god, ispunjena gorkim iskustvima, dramatičnim trenucima, prošla je godina ipak jedna od onih koje ću pamtiti zbog svih loših stvari koje su, kao nekom inercijom, sve više gurale me u ponor....a onda.... onda se dogodila ona „cijev“, dogodio se neki preporod, dogodio se moj puzeći povratak iz te cijevi.... a svijetlost i radost, ljubav dragih ljudi koja me dočekala na tom izlasku kao da je napravila onaj odlučan klik... kada se podvlači crta, kada se neke stvari žele jednostavno obrisati..... ma znam, ne mogu obrisati, i neka ih kao dobar prst tipa „no,no“ koji će me u budućnosti na vrijeme upozoriti da život nije bajka, ona lijepa bajka...već da je najčešće bajka u koju nas tako lako navuku i da je ispunjena trnjem, s puno „maćeha“, puno onih likova kojih sam se uvijek užasavao.... ali...nikada neću odustati od onih lijepih likova iz bajki koji su me oplemenili, koji su moje djetinjstvo učinili, barem u tom nekom dječjem svijetu, lijepim, toplim, nezaboravnim..... baš kao i život jednog malog klinca koji je, prije nekoliko desetljeća, zatvorio vrata svijetu oko sebe..... stvorio jedan ljepši svijet u kojem je htio odrasti....svijet u kojeg je tek rijetke puštao koji su njegov život učinili dostojnim, ispunjen ljubavi, jedne ali najveće moguće ljubavi, ljubavi majke, dragih ljudi koji su tog mališana ponekad htjeli i nasmijati, izvući iz njegovog svijeta u svijet u kojem je prečesto bio ranjavan.... i baš od tog mališana, čini mi se, prošle sam godine puno naučio...... iako je mališan odrastao, izašao iz svog zaštićenog svijeta, kao da je postao neoprezan.... previše...previše je želio vjerovati ljudima, previše je bio željan lijepih riječi, druženja... zaboravljajući da život, više no bajke, nosi one loše likove - likove koji uživaju svakome koji ne pleše kako oni sviraju, uništiti snove, uništiti ljepotu života, koji njihove instrumente koji su pjevali odu životu pretvaraju u prah..... i rasipajući ga prostranstvima žele uništiti posljednju iskru koja ih je svojom toplinom i iskrenošću krasila.... taj mališan....sada odrastao čovjek..... nije se zatvorio u svoj svijet... vidno povrijeđen, vidno ranjen, uz pomoć svih dragih prijatelja i ljudi oko sebe, polako ali sigurno, počeo je jednu veliku generalku.... generalku koja je, počev od zdravlja, pokazala da je bilo vrijeme riješiti se nekih likova koji su se perfidno uvukli u život i nastojali od njega napraviti najružniju bajku ... koja, na sreću, ipak nije doživjela svoje uprizorenje.... ostali su odlomci koji i danas nekima pričinjavaju zadovoljstvo kojim se nikada nisam koristio, kojeg nikada nisam razumio..... tračevi su nešto što me nikada nije privlačilo...ali, shvatio sam.... da sam ovom životnom, do kraja ne ispisanom bajkom, upoznao nove, drage prijatelje, da sam shvatio kako ipak je dobro da nisam, poput onog mališana, zatvorio sva vrata, već sam, malo odrastao.... upustio se u borbu u kojoj nisam vidio ishod.... jedini vidljivi ishod...pogoršano zdravstveno stanje zapravo je najljepši dio ove neispisane, loše bajke...... bio sam prisiljen donijeti neke odluke, a onda..... onda je sve krenulo jednom uzlaznom putanjom kojoj, trenutno, ne vidim kraj....niti, ne želim ga vidjeti.... svaki dan želim graditi ispočetka... živiti ga, uživati u njemu .... biti sretan i zadovoljan postignutim nastojeći to i zadržati....ako ta putanja nastavi rasti... neću je i ne želim sprječavati.... ovaj put slijedit ću je i biti zahvalan na svakom novom danu koji se budim s osmijehom...... vrijeme je.... napraviti plan razgleda Budimpešte.... neću imati previše vremena.... a nekako.. ima stvari koje baš želim vidjeti.... plan želja slažem ja a frend (domaćin) će mi složiti raspored...i iskreno, nakon dugo vremena, ko malo dijete veselim se tom putovanju koje će ujedno biti i test moje odgovornosti i odlučnosti... prepušten sam sebi u brizi oko lijekova ( OK... pomoći će mi podsjetnik;) ali i svega ostaloga..... ne znam... ne znam kako ću odoliti paprikašu, gulašu.... onom, njihovom...ali, već sada, tiho se uvjeravam... ma ne voliš ti to

- 20:55 - Komentari (24) - Isprintaj - #