smotani
četvrtak, 03.01.2013.
Obiteljski album :)
|
Mislio sam da se s Novom nešto mijenja...ali, jok.... režim ostaje isti, ni godina dana nije pomogla da se stanje popravi Kako god, uplovio sam u neke nove vode... 2013 godine.. nepoznata mi je i sasvim oprezno hvatam svaki novi dan. Iznenađenja, neke loše vibre okoline, tračevi, ma koje sve nazive nosili, nisu ostali u prošloj godini... već se, nekim novim putevima, šuljaju i u ovu...no, poučen i iskustvom ali i osvježen godinu dana više životom, odlučio sam dočekat ih mudrije ... kako mi i godine nalažu.... no, svakako, ono vrednije što sam prenio i u ovu godinu su ljubav dragih osoba, moje „obitelji“, prijatelja, svih onih koji su ma kojom notom pozitivno takli moj život.... na tim ću se notama uvijek rado zadržati, te ću note, uvijek, rado svirati......  U kreativnost naše drage Gali već sam se imao prilike uvjeriti...ali, portret „happy family“ koji je napravila i uručila mi ovih dana izazvao je u meni neke tople osjećaje...  iako, kada sam se malo bolje pogledao... shvatio sam da je to slika iz nekih prošlih dana...jer bojim se da više ne bum s daskom jurcal po moru... ali, lijepa slika za sjećanje na prošla ljeta... punica je ispala...a čist dobro... čini mi se da je ovaj tren došla od frizera...ali, kolači.... ipak su kolači... a Junac kao pater familias, kako je i red, dobio je i veliko iskreno pismo drage Gali.... nisam ga vidio jer je ono ipak „poslovna tajna“...ali dio koji je suznih očiju podijelio s nama i zagrljaj koji je nakon toga uslijedio dao mi je za pravo da znam... osjećam.... toplinu. snagu i iskrenost istog...  Odlučili smo sve ovjekovječiti slikama za obiteljski album.....krenuli smo fotografu  Namještao sam se, sredio...a fotograf kao da je zaboravio kako su nekada obitelji dolazile u njegov prostor ovjekovječiti svoju idilu...prvo je bio zbunjen a onda, pokušavajući oponašati majstore od kojih je zanat učio, nespretno je „zahtjevao“.... te okreni se, malo se uspravi ( ne pita jel mogu) malo tu dasku pomakni, skriva ti tijelo ( nikako da shvati da njome pokrivam ovu mješinu koja je narasla kao da ću rodit...a možda i hoću, ko zna....  ), malo se počešljaj.... pa kaj ne vidi koliko sam se potrudio za ovu frizuru, cijela tuba gela je na kosi samo da se ovako lijepo vidi svaka dlaka.. iscjedio me totalno    Punica sa svojim poznatim kolačima ( ovako ju je Gali vidla kad je skrivečki radila mi tortu za imendan)..... ni ona nije bila pošteđena „sagledavanja“ iz svih profila...    Punac sa svojim stalno zauzetim rukama...ili, kako bi ja rekao „pa vi uvijek imate pune ruke posla“... bilo novina, šaha, klope, cigarete, suđa... njemu nikad nije dosadno i nikad nema prazan hod.. od njega pokušavam i ponešto naučiti...   Konačno, došla je na redi i obiteljska fotka .. .e tu je tek bilo rošada... ti tu, ti tam.... prvo sinek u sredinu   Hm... ipak je bolje pater familias  Koji klipani... pa dami je mjesto u sredini  Konačno, ovjekovječili smo ove trenutke... meni za album a punici ostaju figure u njezinom kutku dragih predmeta.... obitelj na okupu.... ma ne mogu svoj „kipić“ uzeti... pa nedostajao bi im.... iako, mislim da sam im već dosadio svojim stvarnim prisustvom i nekako se „bojim“ da će uskoro reći... „ sad te imam u regalu... možeš doma“ ali do tada... još ću „uživati“... iako nije lako, ali....  I što na kraju reći... draga Gali, već sam ti rekao koje si oduševljenje izazvala... ali, ne mogu a još jednom ti ne zahvaliti na ovom darku.... hvala ti! i znaš, divim se tvojem umijeću...ali, ove ću godine bolje paziti na ježince kad sam na moru... e pa neće mi ih više niko popaliti...  I ako se po jutru dan poznaje.... ako sam dobro naučio lekciju, ako uspijem savladati neke porive „revanšizma“ koji me ne napuštaju i prepustim se onom dobrom i lijepom što život nosi, ako uspijem razlikovati to dvoje... ako....siguran sam... ova godina dobro je počela....  |
- 18:15 - Komentari (42) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||