smotani
nedjelja, 23.12.2012.
Blagdanski duh...
|
Ha, nisam nestao... ne još... malo su me zadržale zadnje ophodnje a i neki čudni vjetrovi koji su zapuhali... no, u ma kakvom stanju, opstao sam na nogama ... i, valda će, barem ovo vrijeme Blagdana, donijeti mira .... Iako me „duh Božića“ nije baš dodirnuo, na nagovor ekipe, malo smo krenuli u grad.... kako je kondicija pala zbog ponovnog „izležavanja“ nisam bio siguran koliko ću moći izdržati.... no, pokazalo se, s noge na nogu.... popriličnu metražu sam odradio i dobio odmah povlaštenu nedjelju što se kondicionog treninga tiče  Od Isusovog rođenja u jaslicama kod Kaptola, gdje su mladi zajednice Cenacolo pokazali kako se pružena šansa može „iskoristiti“ i kako se može život promijeniti na bolje.... uživao sam u njihovom prikazu i, baš kao i većina sugrađana, cupkao u ritmu predivne glazbe, u ritmu u kojem su i oni, uz malu vatricu, zagrijali naša srca... razgovarao sam s jednim mladićem.... ukratko čuo „njegovu priču“....kao da je imao potrebu to izreć nekom nepoznatom.... Tihana i ja smo ga pažljivo slušali dok su ostali obilazili Betlehem.... ....nešto me steglo oko grla... ali, vidio sam u tom mladiću onu iskru... iskru života.... i posramio se zbog svoje povremene slabosti, zbog povremenog gubljenja snage u borbi protiv vjetrenjača koje me okružuju... ovaj se mladić uhvatio sa stvarnom borbom života.... borbom za život... na dobrom je putu i veseli me ta iskra u njegovim očima, veseli me taj optimizam koji se osjeti... na rastanku čvrst stisak ruke pokazao mi je kako, u ovo predblagdansko vrijeme, doista malo treba ljudima koji su nekada bili na rubu.... i siguran sam da će ova grupa djevojaka i mladića hrabro se uhvatiti u borbu sa svim izazovima koje će im život u budućnosti donositi... jer, ovu, usudio bih se reći, najtežu bitku su dobili... i želim im svu sreću u daljnjim koracima u zajednici koja, na žalost, još uvijek nije naučila prihvaćati te „povratnike“...ali, siguran sam da je i ovo dobar način kako upoznati javnost da svi imamo pravo na pogreške....ali i na šansu za povratak.... sretno dragi Cenacolovci !    Uz Manduševac koji, kao i svake godine, pali svoje svjećice prošetali smo do Cvjetnog   Nakon male pauze i grijanja nastavili smo lagani hod do Tomićeve.... cure su, naravno, morale pogledati svaki izlog, mali od Pomorca je bil gladan, neki su opet bili žedni..... dakle, ko bi svim prohtjevima udovoljio..... nakon kratkog vijećanja odlučili smo da se ne penjemo na Štros pa sam samo bacio pogled prema dijelu grada kojeg neopisivo volim.....   I krenuli smo prema Zrinjevcu koji je i ove godine uz lijepu glazbu svojim malim štandičima atmosferu učinio toplom i bijelom.... a na putu.... učinilo mi se da sam zapao u neku Bajku.....  Trčao sam uhvatiti „zadnji vlak“ za Kraljicu i Sljeme...skije su već spremne samo da se ja ukrcam  Nakon propuštene prilike, laganim korakom, stigosmo na novi cilj...    Ugledavši bicikl pogledom sam tražio punicu.... pa nije valda da zaistač misli da moram i tu voziti?..istina, ovdje bi bilo puno ljepše  A onda sam vidio da je moje prijevozno sredstvo ipak ovo prikladnije.... nasmijali smo se malom od Pomorca... odmah je sjeo na njih i čeka da ga tatek vuče... ma nije bitno kaj nema snijega...  Ipak, pronašao sam nešto i za sebe  Uz Paviljon smo se malo zašankali točno ispod plinske gljive... toplina odozgo, toplina iz paviljona, a nekima i toplina od vina.... predivne pjesme izazvale su nas da „pomognemo“ i zapjevamo u predivnim notama, neki su i zaplesali, a neki samo cupkali....... a onda, dirigentsku je palicu preuzela punica koja me svojim monologom podsjetila da je vrijeme za tablete.... juh...a nisam ih ponio... ( stvarno sam neodgovoran, priznajem...) no, osmjeh, kutijica iz torbe još jednom su mi potvrdili da sam se previše s njima opustio i da sve manje „vodim brigu“ i puštam mozak na pašu.... ( sad bum se ja popravil)  Nakon malog odmora i uživanja na Zrinjevcu vratili smo se na Trg gdje je u šatoru Giuliano već podobro započeo svoj koncert.... bila je skoro ponoć kad smo došli kući.... htio sam pogledati malo slike... pa sam završio na blogu.... i konačno se malo oglasio sa odgovorima na prošlom postu.... sav sam, još uvijek, opijen nekom toplinom ali i malim umorom.... koji nikako nije težak već je ugodan i ispunjen posebnim zadovoljstvom.... kad već nisam bio u Klagenfurtu neka sam barem uspio, kao i svake godine, obići svoj grad....i udahnuti, barem malo, sve ono što sam ovih dana propustio.... „duh Božića“  Svim dragim prijateljima, blogoprijateljima, svim ljudima dobre volje želim sretan Božić ispunjen mirom i veseljem..... a u Novoj Godini želim Vam obilje zdravlja, ljubavi, zadovoljstva i uspjeha. Neka mir ispuni Vaša srca i živote a toplina, ljubav, iskrenost i radost neka budu Vaši najbolji prijatelji.  Iako sam nekima od Vas zahvalio osobno, nekima mailom ili razgovorom, nekima ovdje, još jednom Vam svima želim od srca zahvaliti na iskrenoj podršci u protekla skoro tri tjedna.... uz iskrene prijatelje lako je preskočiti sve prepreke. Hvala Vam! |
- 09:50 - Komentari (51) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||