smotani
nedjelja, 21.10.2012.
jesenje misli...
 Toplina kojom me griješ Makar se i za oblakom kriješ Kao da topi sve naslage loše Od tebe se, doista, osjećam bolje I dok me tako danima griješ Pitam se, da li nešto kriješ? Da li pokušavaš osvijetliti mi put Da li će on biti jako dug? Da li ti ishod svega već znaš Da li ga, zajedno sa mnom, čekaš? Pitanja koja jure mi kroz glavu Dok rukama dodirujem travu  Želim osjetiti tu jesenju mekoću Želim dodirnuti tu njezinu čvrstoću Kao da ni ona na čisto nije Što ju tako snažno u ovo doba grije A ti žariš svojim zrakama dugim Jutrom me svojim dodirom budiš Dok misli moje u kaosu lete Dok svakog se prošlog dana sjete  Iako noć sve ranije pada Kazuješ mi da postoji nada Nada u jutro koje opet stiže A tvoje zrake sve više diže S pogledom u tvoju ljepotu Prihvaćam još jednu anegdotu... Dal o njoj pričat ću sutra Dal s njom vidjet ću tvoja nova jutra?  Pitanja se nižu, misli lete Tek sada shvaćam koliko si lijep Svijete Sa svim svojim nedaćama što nosiš Ti se ipak svojom snagom ponosiš A ja ću, dozvoli mi bar malo, Ponašati se kao bezglavo stado Potrčat ću šumom što šapatom me zove Zaronit ću u nju kao u plavo more  A ti.... čekaj me s druge strane ceste Ne dozvoli da se tvoje zrake prorijede Jer toplina i svjetlost kojom nas hraniš Uvijek su bili na drugoj strani ... Zato, potrčat ću bezglavo preko ceste sada Jer tamo se uvijek nalazi nada Nada...Koja me jutrom doziva slatko Nada...Čiju zvonku radost... doživi svatko  A mirisom ove ruže želim ti reći Bez obzira na sve.... Nemoj nikada.... prestati svijetlit....  Možda me neće biti neko vrijeme .... pa bar da pjesme, srcu i životu drage, sviraju.... baladu o životu, suncu, jeseni.....  |
- 20:05 - Komentari (86) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||