smotani
ponedjeljak, 08.10.2012.
produženi vikend....
 Ko pravom, zaposlenom čovjeku, ova tri dana plandovanja došla su ko „melem na ranu“ – već sam zaboravio kako vikend zvuči kao dani za „odmor“ jer, duže vrijeme, koristio sam i tjedne, mjesece.... ne što sam htio, ali, nastojao sam se prilagoditi  Okuražio sam se, nakon dugo vremena, sam odvesti do ranča.... moram priznati, čudan me osjećaj obuzeo, mala nelagoda u nekim trenucima, ali, pauzu sam napravio u Gorici, usput svratio do frendice odnijet joj neke stvari, a onda, u komadu, do grunta... pohitao sam sa maximalnih 60 na sat  OK .... bacil sam svekoliku feštu kad sam stigao i mam si trgnul čašu vode.... a onda... krenula je borba sa prirodom.. paradajzi su uporni , a bome i ja... nikad ih se ne bum najel... patliđani, iako stidljivi, garantirani su zdravi obrok uz dodatak kojeg pera radića...vitamina ko u priči.. .a cvetići... e oni doista nemaju pojma da je „službeno“ jesen tu....osim lišća s breze, koje je btw počelo padati još u kolovozu...... Prvi, važan zadatak u kući je ... pripremiti krevet i organizirati subotu.... moram završiti započeto Mladenovo veliko djelo koje će me ( aha... nadam se) veseliti godinama da je izdržalo..... a opet, moram osmisliti i neku klopu ( ne, ne prema preporuci mog stomatologa...ali, nešto slično...) OK – klopu je odredila svekolika berba patliđana, paprike, padarajzića.... i, palo je mješano povrće uz veliku zdjelu salate radića sa porilukom.... doza vitamina ispunjena ... uz, dakako, pokoju jabuku, tek dozrelu dunju i mandarinu....     sve se bojim da bu me drmnula hipervitaminoza.... no, da su vijuge proradile, jesu.... iako je jutro započelo pravo jesenje.... maglovito....   ubrzo sam shvatio da mi za radove nedostaju neke sitnice, mrak mi je pal na oči  ... .trebalo je smoći snage pa opet do malog grada koji mi možda i nije najbliži ali mi je poznat sa svim dućanima za te potrepštine... subota... predivno vrijeme....kako mi je trebala „pauza“ poslao sam par smsova ... samo jedan se „vratio“, što je bio znak da bi se moglo i pitati za kavicu.... i tako sam s frendicom, s pogledom na predivan parkić, upijajući predivno listopadsko sunce i toplinu, popio sokić  i, nakon potrebnog odmora, krenuo natrag u akciju.... Uz sve posliće koje sam, vrlo uspješno, obavio.... uspio sam vrebati i ptičice kako uživaju u novododanoj klopi.... samo se nadam da će dogodine ostaviti moje suncokrete na miru a ja ću, kao i ove, kupovati sjemenke za njihovu dohranu....    Ali mi je od iznenađenja i ruka zadrhtala  Iako, obrstile su mi i sve na cvjetovima koji, uglavnom, odlaze u zimski san  Dok se poneki još bore sa dokazivanjem da lijepom vremenu nije kraj.....      Kao pojedinim letačima koje vrijeme gazi.....  Dok drugi, poluskakujući, još uvijek su spremni na „borbu“   Sve u svemu, predivan, ispunjen vikend sa svom ljepotom koji topli listopad pruža.....    |
- 22:07 - Komentari (51) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||