smotani
četvrtak, 13.09.2012.
uz jugo i buru do duge...
|
Baš me nekako sastavlja sa svih strana posljednje vrijeme... i, negdje duboko u sebi, osjećam.... ili barem mislim da se osjećam... iscrpljenim, bezvoljnim... i kada pomislim da sam pao i da će trebati vrijeme za podizanje... uvijek se pojavi nešto... da li „zadatak“, da li „ruka“...pridižem se i krečem, ma možda i malim koracima, ali... naprijed... i, doista imam osjećaj da će se sve odjednom otpetljati, da će se ceste rastvoriti, da će „sve sjesti na svoje mjesto“.... I dok neki događaji bilježe male, neki velike rane... kao da ih, nekom novom silinom, potiskuju novi koji iziskuju dodatnu snagu, napor, vrijeme..ali, koji vode ka ostvarenju nekog od cilja...i, upravo ovih dana kada baš i nisam bio od neke volje, kada sam malo padao, dizao se.... dogodile su se dvije stvari koje međusobno nisu baš i kompatibilne ali koje su me natjerale na neki korak.... možda sam donio i pogrešnu odluku...ali... donio sam je i, vrijeme je.... za nove radne pobjede... iako, bit će to tek upoznavanje ..ali, došlo je vrijeme da ostvarim jedan od ciljeva... iako, koliko vidim, neće baš biti lagano, kako sam mislio, posjeći stare korijene, ipak, tvrdoglavost, ponos, ali i neki inat vode me naprijed.... doduše, ova je odluka odgodila jednu za koju, rekao bi moj prijatelj, „moraš donijeti i hrabro krenuti naprijed, promijeniti životne navike, malo se disciplinirati i sve će biti kao rukom odneseno...“.... da, stari moj....vidim... ovo se u tvom slučaju, ma kako sad možda i smiješno ili ironično zvučalo, dogodilo upravo doslovno....a ja ... ja bi ipak malo pričekao... neka nosi ... vrijeme..... I dok su dani ispunjeni sjetom, dok malo švrljam mislima.... pojavio se Mladen sa bijesnom idejom... daj stari, imaš cajta, aj s nama par dana dole... obećao sam starcima pofarbat drvenariju... nije farbana otkad si ju ti zadnji puta.... dvojio sam...ali, događaji ovih dana kao da su pomogli u odluci... potrebno je malo maknuti se.... a i, nisam se pošteno ni s morem pozdravio kako sam naprasno otišao...i tako.... krenuli smo... Lijepo vrijeme dalo je puno prostora za sabrati misli, prošetati, uživati i u plivanju ma kako ga branili, u predivnim pogledima plavetnilu, uživanju u vječitim „morskim stanovnicima“ koji ponekad oduzimaju dah formirajući predivne slike pozivajući sva osjetila na budnost .....       U predivnim zalascima koji su svaku večer nosili svoje posebne boje....    U jugu ali i buri, kiši, koji su prethodna dva dana izmamili sve raspoložive duge rukave, kišobrane   ali i nas na druženje s frendicom za koju sam, sasvim slučajno, saznao da je u susjedstvu....i dok smo burom ispraćali oblake i dočekivali predivne boje neba  Na drugoj se strani pojavila predivna duga koja, kao da je glasno šapnula, ne brini, sve će biti dobro, samo hrabro naprijed.....  I krenuli smo do obližnjeg kafića proslaviti još jednu predivnu večer.... jer, naučio sam, svaki novi dan, svaka nova večer, vrijedna je posebne zahvale i sreće... sreće za još jedan predivan dan...dan života.... Živjeli!  |
- 22:32 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||