smotani
srijeda, 27.06.2012.
ni kriv ni dužan....
|
Neplanirano, ekipa me pobrala za dugi vikend na more... neki su uz njega dodali i koji dan starog godišnjeg pa se i moj boravak, upotpunjen slijedom događaja, produžio za dodatnih par dana..... Naravno da sam prvih dva dana uživao.... plivao tri puta dnevno po skoro sat vremena.... mučio ruku koja je, polako, odavala zahvalnost... a tijelo, um, misli, prožete predivnom toplinom, nježnošću svakog zaveslaja, kao da su se punili nadnaravnom snagom, nekim osjećajima koje sam, silom, htio dijeliti.... još kada sam predvečer.... u trećoj šihti plivanja... zasjeo u kafić na zasluženu pivicu, uživao u čudnovatom zalasku sunca....tada doista, svaka riječ, kvarila bi te ispunjene pore.....slika je govorila više od riječi..... ili nije...?  Ali, uvijek....uvijek taj ali.... jedno predvečerje.... završeno plivanje, ekipa u kafiću na obali... naručeno zasluženo piće.... lagana ćakula, uživanje, pošalice.... i.... odjednom....s drugog stola galama... samo sam se okrenuo...a ono.... Ma znao sam ja da se ne treba baš u sve miješati, da ne trebam svoj nos baš svugdje gurati...ali, ipak... teško je ne reagirati kada se, stol do vas, započne voditi pravi rat... kada neko napadne iz bolje, stojeće pozicije, osobu koja opušteno sijedi, pijucka piće i uživa u danima odmora.... i, kada pri tom, još kao usput, dobite zaušnjak.... naravno da sam skočio, reagirao, ne... ne s namjerom udariti, vratiti... već pokušat smiriti situaciju.... i, dok sam ja skočio, stao se između „vatre“ amortizirao sam još jedan udarac šakom, poprilično jak, namijenjen totalno zbunjenom muškarcu srednjih godina .... a ja sam mislio da sam samo ja u takvim situacijama zbunjola.... kako sam dobio taj udarac, ugledao sve zvijezdice sazvježđa ...a još se i sunce vidlo.... ostao sam malo ošamućen...a moja je ekipa skočila sa meni tada nejasnim namjerama.... no, jedini cilj im je bio spriječiti amortizaciju i drugog udarca koji je krenuo prema tampon zoni...tj meni... na žalost... nisu stigli... .ali, nakon tog drugog amortizera shvatio sam da mi je glava poprilično tvrda i mekana... nije se raspala samo je krfca potekla........ moja je ekipa primila tipa i praktički ga odnijela nekoliko metara.... tada sam se pobojao da će uzvratiti ...ali, nisu.... ispratili su ratnika, prišli stolu...i, pomalo u nevjerici gledali mene, krv koja je poprilično natopila ručnik kojim sam bio ogrnut nakon plivanja, muškarca koji je još uvijek, okrvavljena lica sjedio..... uletio je konobar sa vrećicama punim leda... malo gosponu na klupici, malo meni...tada me spopao smijeh.... iako su suze klizile od prvog, dosta bolnog udarca u nos.....srećom... krvi je bilo malo koliko je moglo biti....čvorugu na glavi ledio sam ne bi li spriječio rast roga.... nakon tih, prvih hladnih zahvata.... i pomalo dolaska sebi od sveprisutnog šoka.... napadnuti je „muž“ onako izbezumljeno upitao „a što vam bi? Kam pa ste vi pohitali?“... pogledao sam ga... i po malo kroz smijeh odgovorio...pojma nemam...ali, nisam mogao podnijeti da dobim zaušnjak bez ikakvog razloga... – doduše, njega sam dobio jer ste se vi vrlo uspješno izmaknuli pa je vas fulao a pogodio mene.... a onda... jedna spontana reakcija u stilu „smiri se čovječe“ ... i dodatne dvije šake u glavu koje.... a bile su poprilično jake.... sve se odigralo u sekundi.... i ekipa nije ni mogla bolje i brže reagirati... jer, bili su i udaljeniji a neki čak nisu niti vidjeli kada sam pobro prvu šamarčinu pa je, u naknadnoj analizi, pala i ova konstatacija „ bate, mislila sam da mu je sunce naškodilo... odjednom je skočio kao da ga je nekaj u dupe upiklo i stal se ko boksačka vreća između njih...“ ... e draga moja... ovaj si komentar iskupila brižnim pitanjima i mijenjanjima obloga poslije .... a i vožnjom doku.... hvala ti.... kako god, pregled je pokazao da sam malo uzdrman... da je nos skoro stradao na pola, da je glava dobila svoje.... ali, sve u svemu, produžilo je boravak za koji dan i dodatno uživanje u predivnoj plavoj oazi... doduše... dva dana bez plivanja po preporuci stručnjaka.... koja sam iskoristio na sebi svojstven način..... loveći predivne galebe u svim pozama.... ali i ostale leteće objekte.....   uz svu potragu..... činjenica je.... ribe je u moru sve manje....  ko me to gleda ...?  koje gužve....   popevke sem slagaal i roojžiceee braaal.......  kuc kuc, ima li koga?   nadzorna kamera.....  vidim te....  psst... ne vidi nas....  ali i u predivnim upoznavanjima otoka kojeg sam oduvijek volio i s kojim, iako me više ništa materijalno ne veže, vežu me predivne uspomene ali i, još uvijek, poneki neistraženi kutci... o kojima.... drugom zgodom ( moram se požuriti vratiti lap..... nagrada kafića za junačke boli je i ova posudba.... da ne moram sjediti tamo već u frendovoj buksi i uživati u, makar kratkom, letu u svojoj oazi..... ali, bliži se fajrunt pa i ja moram požuriti ) |
- 01:24 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||