smotani
nedjelja, 08.01.2012.
dani za dušu...:)
Nakon ovog, produženog, vikenda završava se slavljeničko i nekako mirnije razdoblje... na poslu kreću male gužve, uobičajene „krajem godine“ ali ni približne onim stihijama koje sam proživljavao, još uvijek, bez obzira na tu gužvu, imam radno vrijeme i, iskreno, privikao sam se na njega – neka mi ga ne diraju. Polako se bliže kraju i moja „ulaganja“ u sebe samoga i, čini mi se da ću nakon tih putešestija, imati još više „zdravog“ vremena za sebe...što je jako dobro – jer, moje trošenje vremena poprima sve veće razmjere...  No, kako god, i ovaj je vikend trebalo iskoristiti na najbolji način... započeli smo sa (konačno) proslavom „maminog“ okruglog rođendana – tu proslavu lovimo još od prošle godine, ali, uvijek je nešto poremetilo planove.. sada, konačno, na još jednom masovnom okupljanju, obilježili smo i taj njezin dan u jednom predivnom druženju... no, kako su ovi dani, doista bili predivni, druženje su htjeli nastaviti ...i, za jučer su se spremali u šetnju Bundekom... iako sam svoj susret s Bundekom vezivao uz jedan drugačiji način, nakon kratkog promišljanja, odlučio sam... ma, idem i ja.... makar prethodno se upoznati s mjestom na kojem želim ostvariti neke svoje snove...  Po izlasku iz auta krenuli smo puteljkom uz jezero koje nije „plovno“ za ljude, ali, koje je i te kako lijep dom za pačji i ptičji svijet...  Predivno je bilo uživati sa ovim patkicama u njihovom ronjanju, u njihovom šepurenju, u predivnoj slici koja je svake sekunde bila bogatija za još kojeg člana koji je izvirio iz neke uvalice    Nasmijao me naziv staze kojom imaju namjeru prošetati....  Iskreno, iznenadio sam se malom količinom vode u jezeru...ali, suše su i tu pokazale ćudi prirode.... no, kako mi rekoše, sada je dobro... bilo je još i niže...    Uživao sam u predivnom danu, u laganoj šetnji, šalama i pošalicama, sladoledu, u predivnom pogledu na klince koji, pod budnim okom roditelja, hrane labudove i upoznaju taj predivan svijet.....  Da je premalo vode vidi se i na ovom dijelu gdje mostić koji spaja dvije „obale“ nadvisuje tek suhi „kanjon“.....  I, dok se ekipa odlučila za još jedan krug, sjeo sam na klupicu i uživao u zvucima prirode, slikama s jezera, i, u mislima sam doista mogao osjetiti kako se snovi događaju u ovom predivnom ambijentu.....     Jedan predivno proveden dan koji me ispunio nekom posebnom toplinom i osnažio dodatnom snagom..... baš kao i ove predivne labudove, među kojima sam i sam odabrao svoje favorite.....      |
- 20:18 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||